Identitet potječe od latinske riječi identitas, što znači istovjetnost. U politici, kulturi, antropologiji i svim drugim disciplinama koje »barataju« ovim pojmom ističe se, prije svega, njegova dinamička dimenzija. Identitet u smislu nečega što je stalno u pokretu. Identitet služi, kako bi se pojedinac poistovjetio s nekom grupom ljudi koji dijele slične karakteristike, sklonosti, kojima je zajednička sudbina. On s jedne strane služi da bi se s nekim identificirali, a s druge strane da bi se od drugih grupa, koje ne prepoznajemo kao naše i kao slične, razlikovali. Identitet može biti uvjetovan različitim vrijednostima – nacionalnim, regionalnim, etničkim, religijskim, socijalnim. Socijalni psiholog Teiffel, uvodeći pojam socijalnog identiteta, na specifičan način pokušava objasniti problem samodefinicije pojedinca (»pojma o Ja«) u širem društvenom kontekstu.
    Stereotipi nastaju zbog težnje da složene grupe oko nas i njihove karakteristike što više pojednostavnimo. Zato će za mnoge svi Španjolci biti temperamentni, Crnogorci lijeni, Bosanci glupi, Srbi patrijarhalni, Nijemci vrijedni, Dalmatinci visoki i šarmantni. I kada naiđu na nekog tko pripada određenoj grupaciji, a ne posjeduje bar jednu od dominantnih osobina, sustav vrijednosti dotične osobe bit će poljuljan. Kada se stereotipi, isključivo negativni, koriste u službi podcjenjivanja druge, najčešće manjinske grupe, nastaju predrasude.
AMBIVALENTAN SPOJ: Gotovo uvijek kada sam putovao i sretao se s kolegama novinarima iz cijele Europe, pitanja su bila ista – pa što je to bilo s Jugoslavijom, pa kako se vi to razumijete međusobno, zašto ste ratovali…? Sa simpatijama se sjetim pitanja kolegice iz Portugala, pred Godišnju skupštinu europskih studenata novinarstva koja je ove godine održana u Nizozemskoj. »Davore, ti si stvarno meni čudan. Rođen si u Osijeku, dakle u Hrvatskoj, stalna adresa prebivanja ti je u Subotici, odnosno Srbiji i Crnoj Gori, a na skupštinu si došao kao delegat Bosne i Hercegovine. Što si ti u stvari?«
    Balkan je ambivalentan spoj: s jedne strane nešto što treba odbaciti, a istovremeno je tako topao i neobjašnjivo drag. Ima u njemu nešto više od puke turske složenice – »bali« i »kan« – krv i med. Okovan predrasudama, upirano je u njega prstom kao na europsku »crnu ovcu«, siroče koje živi na grbači svoje majke, civilizirane Europe. Profesor Filozofskog fakulteta u Skoplju dr. Ferid Muhić smatra da je Balkan olako pristao na inferiornost koja je za njega projektirana, na sliku nekog tko je već rođen s pečatom srama i predaje se, gotovo fatalistički, sudbini onog koji treba biti vođen. »Čak i do ponižavanja tipa – nije demokracija za nas, takvi smo mi Balkanci, drugo su oni…«, smatra Muhić.
    Edward Said, publicist, profesor engleske i komparativne književnosti na Sveučilištu »Columbia« u New Yorku, u svom čuvenom djelu »Orijentalizam« polazi od pretpostavke da Orijent (mnogi Balkan poistovjećuju s ovim terminom) nije inertna prirodna činjenica. »On nije nešto što prosto ‘postoji’, kao što ni Okcident nije nešto što prosto ‘postoji’… Orijentalizam jest zapadni stil dominacije, rekonstruiranja i posjedovanja vlasti nad Orijentom. Dalje, orijentalizam je sustav ideoloških fikcija – rođen unutar rasne kulture, on je izražavao eurocentrizam, utemeljen na historijskoj gordosti i organičkom rasizmu: bijelac protiv crnca, znalac protiv neznalice, logično protiv nelogičnog, moć teoretiziranja protiv klasične letargije, dostojanstvo i ljudska prava protiv ljudskog nedostojanstva i božanskih prava Boga i kralja, zapadnjačka demokracija protiv istočnjačkog despotizma«.
SUŽIVOT I TOLERANCIJA: Jedno od najznačajnijih djela, koja su pokušavala utvrditi nacionalne karakteristike južnoslavenskih naroda Balkana, jest »Balkansko poluostrvo«. U ovom djelu autor Jovan Cvijić prvo prikazuje zemljopis Balkanskog poluotoka, a zatim i psihičke osobine njegovih stanovnika, smatrajući kako je proučavanje psihičkih osobina dio antropografije. On smatra da postoji etničko, pa i psihološko jedinstvo južnoslavenskih naroda, a kao zajedničke psihičke karakteristike navodi – osjećajnost, suosjećanje, bogatu maštu, sklonost oduševljavanju i zanosu. Dok govori o »etnopsihičkim profilima« i tipovima, Cvijić, prikazujući psihičke osobine južnoslavenskih naroda, ne misli na prikaz kompletnih ličnosti, nego na utvrđivanje najčešćih karakteristika kod pojedinih tipova, varijeteta i grupa.
    Za razliku od Cvijića Prohaska još 1914. godine (četiri godine prije izlaska Cvijićeva djela) piše, kako su »slavenska slabost, beskarakternost i naklonjenost međusobnim zavadama i zavisti razlog zašto su Slaveni ostali porobljeni i politički neslobodni«.
    Svaki pokušaj uopćavanja i kreiranja jedinstvenog balkanskog identiteta, ili karakterologije tipične za ovo podneblje završavao se neuspjehom. »Bit će i toga da će pogdjekoji naš Jovo ili Ivo, Meho ili Janez negodovati. Ne, to nisam ja!«, pisao je Vladimir Dvorniković u »Karakterologiji Jugoslavena«.
    I zaista, teško je svu raznolikost ovog našeg okruženja staviti u jedan koš. Amerikanci su to riješili mehanizmom »melting pota« (lonca za topljenje) stvarajući sustav u kome su svi na prvom mjestu Amerikanci, pa zatim sve ostalo. Kod nas je ustoličen sustav suprotan tome. Raznolikost je naše bogatstvo i naša realnost, a multietničnost, multikonfesionalnost, suživot, suradnja i tolerancija stvari su koje trebamo prakticirati iz dana u dan.

Autor je novinar – politolog,
specijalizirao televizijsko novinarstvo u Sarajevu