Đuro Arnold, pjesnik, filozof i pedagog, rođen je 24. ožujka 1853. u Ivanecu kod Varaždina, a preminuo je 22. veljače 1941. u Zagrebu. Najranije djetinjstvo proveo je u Krapini. Osnovnu školu pohađao je u Zagrebu, a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu, gdje je maturirao 1873. Od 1874. studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za bosanske krize bio je mobiliziran, pa se tek 1879. zaposlio kao profesor zagrebačke gimnazije. Godine 1880. promoviran je u prvog doktora filozofije na Sveučilištu u Zagrebu na temelju rasprave »Etika i povijest«. Usavršavao se na sveučilištima u Göttingemu (1880.), te u Berlinu i Parizu (1881. -1882.). Godine 1894. imenovan je izvanrednim, a 1896. redovitim profesorom za teoretsku i praktičnu filozofiju te pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Umirovljen je 1923. godine.
    Rodoljubnim pjesmama, romancama i baladama s temama iz hrvatske prošlosti i narodne predaje, te refleksivnom lirikom javljao se u brojnim publikacijama. Objavio je više knjiga pjesama, a za života posebnu je popularnost stekao pjesmom »Domovina«. Kao filozofski pisac, Đuro Arnold je pisao o temeljnim pitanjima filozofije koju je definirao kao znanost o »posljednjim uzrocima i svrhama bitka«. U pedagoškom radu slijedio je Herbartove ideje, a na Arnoldov poticaj osnovan je 1896. Pedagogijski seminar za teoretsku i praktičnu izobrazbu budućih srednjoškolskih nastavnika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u vrijeme kad takve ustanove nisu imale ni mnoge razvijenije zemlje.