Pri samome završetku rata i protjerivanju njemačkih trupa, Monoštor je bio u izrazitoj opasnosti. Prema nalogu vojske, svi mještani su se imali skloniti iz sela, jer su kaćuše već bile na obodima mjesta, a prijetila je opasnost iz zraka od napada zrakoplovima. Ruski vojnici i partizani već su neko vrijeme obitavali u selu. Stipan Baša, tada devetogodišnji dječak, sjeća se kako ih je promatrao iz tadašnje ambulante koja je imala jedva devet četvornih metara. Kako kaže, vojska je bila raspoređena po kućama u selu i čekala je pokret. Ratna zbivanja u selu trajala su oko dva tjedna, a tijekom izbjeglištva Monoštoraca na okolne salaše, mnogi su kradom dolazili u svoje kuće kako bi nahranili stoku. Njemu, kao djetetu, bilo je lakše prebroditi progonstvo zbog igre i druženja s vršnjacima, jer je na svakome od salaša koji su im pružili utočište bilo puno djece sa svojim obiteljima. Opasnost je prošla nakon nekoliko dana, a u selu nije došlo ni do kakvih stradanja.

 

 

 

Tadašnji župnik Matija Zvekanović zavjetovao se s mještanima da će se u selu svake godine 13. listopada služiti svečana misa kao zahvalnost Gospi koja je spasila selo od ratnih stradanja. Tako se od te 1944. godine Monoštorci s mnogobrojnim gostima okupljaju na misi, a posljednjih godina KUDH »Bodrog« povodom ovoga blagdana organizira i prigodan kulturno-umjetnički program.

 

 

Z. Mitić

 

Opširnije u tiskanom izdanju