Kolumne

Ovoga tjedna na kavi govorili smo, pričajući o svemu i svačemu, i o emisiji B92 o Srbijagasu i jedan od komentara je bio: »Zaboljela me je glava poslije 15-20 minuta gledanja emisije...« U emisiji B92 se inače radilo o milijunskim provizijama, koje se plaćaju posrednicima za uvoz plina. Od iznosa boli glava. Nakon toga u Dnevniku 2 RTS-a premijer Ivica Dačić kaže kako će svi uposleni u javnom sektoru koji imaju plaću iznad 100.000 plaćati solidarni porez. Nakon emisije Insajder ovakav potez u najavi nekako loše zvuči. Zvuči kao demagoški populizam, namjesto razotkrivanja korupcije i kriminala i milijunskih iznosa koji se iz džepova građana odlijevaju u nepoznatom 

pravcu. 

Opravdano neraspoloženje građana Srbije prema nekima koji milijune eura »kanaliziraju« u svoje džepove pokušava se kanalizirati prema političkoj eliti generalno i svima koji rade u javnom sektoru. Istina, ruku na srce, u društvu u kojem je uposlenje za mnoge tek misaona imenica i gdje oni koji rade u privatnim poduzećima i realnom sektoru imaju daleko manje plaće – uposleni u javnom sektoru su u daleko boljoj situaciji. I neraspoloženje prema njima lako je pobuditi. Pa ipak, nisu svi oni lopovi. Ali »neki« ipak jesu. Jedino što su do dana današnjeg još uvijek anonimni i zaštićeni. I zato je loš potez nezadovoljstvo vječito usmjeravati prema onima koji imaju uposlenje i redovitu plaću. Nije to valjda grijeh u ovoj zemlji. Pa makar oni bili i političari ili radili u javnom sektoru. Suština problema je ipak u nečemu drugom. 

Zbog tih problema su u Beogradu započeli razgovori izaslanstva Srbije i misije Međunarodnog monetarnog fonda. Premijer Ivica Dačić je poručio kako Srbija želi aranžman posebno sa Svjetskom bankom, ali ne zbog novca, već zbog kredibiliteta financijske politike. Stručnjaci, međutim, upozoravaju kako dogovor o aranžmanu s MMF-om neći ići tako lako, jer će deficit proračuna iznositi oko 6 posto bruto društvenog proizvoda. I isto tako smatraju da, premda je u Srbiji privilegij raditi u javnom sektoru tj. administraciji (oko 70.000 njih), izolirana »mjera« poput solidarnog poreza ne rješava niti jedan problem, jer je to suviše malo novca. Potrebne su ozbiljne porezne i društvene reforme. A ako se lideri služe demagogijom namjesto da konačno započnu reforme i spriječe zlouporabe, čini se da niti danas ozbiljne namjere nema za to. A što nas onda očekuje u budućnosti? Od same pomisli i mogućih odgovora – boli glava. 

J. D.