Stres je odavno postao podstanar u našim životima. Sve se mora stići, odmah i sada napraviti. Sjećam se da mi je otac često znao reći: »Naši stari su puno i teško radili, ali nikada nisu žurili.« Bunjevački salašari nisu u davna vremena išli na godišnje odmore, niti na more, ali za stres nije bilo mjesta u njihovim životima. Bez žurbe, znali su uživati i u prirodi, pa tako i u miru mora zrelog, žutog
žita.
Istječe vrijeme godišnjih odmora, a glede stresa, sigurno vam je dobro činilo ako ste se na odmoru uspjeli isključiti iz poslovnog mentalnog obrasca i na vrijeme shvatili da je odmor stanje uma, a ne mjesta. Što se tiče duljine godišnjih odmora, američki znanstvenici su radili istraživanje i izračunali da ljudskom organizmu treba točno tri tjedna da se pribere i tek tada se počinje odmarati. Ne moramo povjerovati ovoj američkoj matematici, ali kada znate da su izračunali i putanje letova u svemir, zvuči vjerodostojno.
Dok su se mnogi Vojvođani brčkali u raznim morima, na ovdašnjim njivama suša uzima danak. Urod će biti manji, naročito kod kukurza, a stručnjaci upozoravaju da se sa sušom i ubuduće treba računati. Siguran sam da će poljoprivrednici znati obratiti pozornost na izbor sortimenta koji cvjetaju ranije i prije najtoplijih dana počinju nalijevanje zrna, no padne li nam na pamet i pitanje o duhovnoj suši u današnjem društvu?
Jesmo li suočeni s pojavama koje suše naše živote? Ako jesmo, tu nam neće pomoći godišnji odmori. Kardinal Josip Bozanić je te pojave precizno objasnio ovim riječima: »Čini se to tako da se najprije izmisli potreba, zatim stvori dojam o neizbježnom problemu i ubrzo nakon toga, već se nudi rješenje za koje nitko nije drugi dorastao, osim onih koji su predstavili problem.« Kardinal je govorio o staroj praksi, koja se proteže kroz povijest do današnjih dana, a ta je praksa korištenje svih sredstava za suzbijanje pokretačke snage, osim one koja odgovora nečijim interesima, te o utjerivanju straha i obezvređivanju nade da bi se vladalo ljudima.
U Beckettovom »Godotu« lik Estragon kaže: »Nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, to je strašno«, radi se naravno o pomrčini smisla, a tako se i nakon zla Auscwithza javilo pitanje o smislu života, a raspravu o tome može potaknuti i Wittgensteinov rad o važnosti razlike između pravih i lažnih pitanja.
No, zamislite da ste priključeni na super-računalo iz filma »Matrix«, koje bi vam omogućilo da doživite virtualno iskustvo zavodljivog »raja«. Zar ne biste odbili to iskustvo »nesmetane« sreće zato što je nerealno? Odgovor je vaš.
Z. S.
