To je originalni naslov na talijanskom jeziku doktorske radnje vlč. Marinka Stantića, koju je uspješno obranio 22. lipnja 2004. godine na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, a na hrvatskom jeziku glasi: »Inkulturacija vjere kroz pučku pobožnost Hrvata-Bunjevaca«. Radnja je zadovoljila sve standarde znanstvenog rada na tako renomiranom i uglednom sveučilištu u Rimu. Ima kratak uvod, tumačenje ključnih pojmova, argumentaciju, primjenu na naše prilike, periodizaciju i zaključak. Na kraju je popis izvora i literature. U ovome prikazu ne ulazim u raščlambu općih pojmova i procesa, kao što su kultura, inkulturacija i suodnos vjere i kulture, kao ni samog pojma vjere ili kulture. Pažnju posvećujem onome što se odnosi na Hrvate-Bunjevce, odnosno, kako su se te opće vrijednosti utkale u naše pučke pobožnosti i narodne običaje. Početak svega toga je u radu našeg prosvjetitelja Ivana Antunovića.
    On je već u poznim godinama i lošeg zdravlja započeo svoj prosvjetiteljski rad. Na to su ga ponukale tri činjenice. Prvo, Hrvati Južne Ugarske su slabo odgojeni u vjeri, drugo, većina su nepismeni, i treće, ekonomski se rapidno urušavaju. On se divi dostignućima kod Mađara i Nijemaca, ali ga boli jadno stanje njegova naroda. Od većinskog naroda traži samo pravo i pravdu. Čim je to postigao u zakonskoj formi, kreće na posao. U javnost izlazi s novinama 1870. godine, a kasnije dolaze i knjige, koje će započeti inkulturaciju vjere kroz pobožnosti i običaje.
TROKUT SRBI-MAĐARI-HRVATI: Marinko Stantić u radu navodi slijedeće običaje prožete vjerom: običaji i pobožnosti u Adventu, običaju u vezi s Božićem, Prelo, običaji u Korizmi, običaji oko Uskrsa, Kraljice i Dužijancu. U radnji su dotaknuti i suradnici i nasljednici Ivana Antunovića. Taj rad je počeo s nominalnim biskupom Ivanom Antunovićem, a period, koji radnja obuhvaća, završava sa stvarnim biskupom Lajčom Budanovićem. To je otprilike sedamdeset godina. Taj proces traje do izbijanja Drugog svjetskog rata. Antunović je ovom radnjom dobio konačno svoju znanstvenu verifikaciju, a to bi trebali dobiti i svi njegovi suradnici i nasljednici u istom poslu.
    Priča o Antunoviću je završena, ali nije i kraj njegovim porukama u novim okolnostima. Upravo na planu poruka i novih okolnosti ova doktorska radnja otvara mnoštvo veoma važnih pitanja za suvremeni pastoral i kulturološki rad među Hrvatima-Bunjevcima. Od Antunovića 70 godina i od Budanovića 70. To je dug period s veoma velikim promjenama na svim područjima. Pastoralna teologija mora odgovoriti na mnoštvo suvremeni pitanja i dati praktična rješenja za naše vrijeme.
    Prvo mora odrediti našu poziciju u trokutu Srbi, Mađari i Hrvati s aspekta vjere, kulture i ekonomije. Drugo, mora elaborirati tri dugotrajna procesa: liberalizam, laicizam i ateizam. Dok se to ne obavi temeljito, ne može se ni govoriti o globalizaciji, jer ne znamo ni s čim ni kako bi u nju ušli. Mi smo u mnogostrukom zakašnjenju. Kako su kroz spomenute procese prošli naša vjera, kultura, običaji i ekonomija.
TRANSFORMACIJA OBIČAJA: Blaško Rajić je kristijanizirao Dužijancu. U svim nekadašnjim običajima bio je prisutan i segment vjere. Danas se vrši, ne od danas, desakralizacija svih običaja, a pučke pobožnosti odumiru, jer nemamo nekadašnjeg puka i njegove percepcije vjere, pa nemamo ni takav modul prakticiranja vjere. Otajstva vjere se pretvaraju u narodne običaje. Mnogi katolici krštenje, prvu pričest, krizmanje i vjenčanje već smatraju običajima, a ne najvećim svetinjama vjere. Često se čuje da su sve to samo naši stari običaji. A naši stari običaji su doživjeli potpunu transformaciju. Danas varoščani uče seljane kako treba raditi ris. Prelo je nastalo u seoskoj sredini, danas je elitna fešta za (polu) gospodu. Ove tvrdnje ne traže krivca za sve to, nego pokušavaju upozoriti na procese. I danas je potrebna inkulturacija, ali u koju kulturu, jer seoska je nestala, a gradska se nije stvorila. Kako stojimo s poezijom, prozom, filmom, slikarstvom itd. Ima li u njima segmenta vjere?
    Mladi doktor pastoralne teologije morat će napustiti svoju prvu ljubav »Čikerijadu«, naći ekipu i pozabaviti se urgentnim pitanjima. Nije problem u tome što se sve mijenja, niti što se brzo mijenja, nego da li mi to vidimo. Ako vidimo, naći ćemo i odgovore.