Država Srbija, koja nije međunarodno priznata, dobila je nešto što bi se moglo nazvati državnim simbolima. Naime, himna, zastava i grb, što su ih usvojili zastupnici Narodne skupštine Srbije, imaju karakter privremenih znamenja i trajat će dok se ne donese novi Ustav Srbije, a za to vrijeme neće imati snagu pravnog akta, neće biti obvezujući, i neće postojati sankcije za njihovo neprimjenjivanje.
    Istodobno, država koja jest međunarodno priznata, Državna Zajednica Srbije i Crne Gore, i dalje je bez novih državnih simbola, a nesretnim pokušajima njihovoga usvajanja podsmijevaju se podjednako i u Srbiji i u Crnoj Gori.
    Usvajanje privremenih znamenja Republike Srbije proteklo je u gotovo monolitnom ozračju, u kojem su sve stranke izuzev SPS-a podržale himnu »Bože pravde«, crveno-plavo-bijelu trobojku s grbom i grb Kraljevine Srbije iz 1882. godine. Ipak, od glasovanja su se uzdržala dva nesrpska zastupnika iz bošnjačke stranke, izabrani na listi Demokratske stranke – Bajram Omeragić i Esad Džudžević – koji su ocijenili kako je »preporuka«, a to je službeni naziv ovoga akta, usvojena zbog »kampanje za lokalne izbore«, te da se u himni ‘Bože pravde’ spominje »samo srpski narod«, a da u Ustavu piše da je Srbija »država svih naroda koji u njoj žive«.
    Bilo kako bilo, u Srbiji se – ali ne i izvan nje – sada već i službeno može pjevati ‘Bože pravde’, što je bila davna želja mnogih bivših srbijanskih oporbenjaka, a nakon Miloševića i sudionika u vlasti. U Srbiji se, dakle, može pjevati, ali bi se moglo i više od toga. Recimo, moglo bi se ozbiljnije analizirati stanje u gospodarstvu, koje je sve, samo ne razvojno. Najnoviji val poskupljenja osnovnih životnih namirnica od 5 do 30 posto ozbiljno će uzdrmati ionako slabu razinu životnog standarda građana ove zemlje, a možda najavljuje i vruću socijalnu jesen. Bit će da i jest stiglo vrijeme da se konačno razmišlja i trbuhom.
    Za to vrijeme političari iz vlasti, rastrčani po terenu u predizbornoj euforiji, prebacuju odgovornost za očite neuspjehe jedan na drugoga, ili već na nekoga trećeg, nadajući se da to još uvijek prolazi kod birača. A, vjerojatno i prolazi.
    Čini se da tih rastrčanih političara nije bilo ovoliko puno u vrijeme niti jednih ranijih lokalnih izbora, što možemo, među ostalim, zahvaliti i novoj funkciji i ulozi gradonačelnika, koji nakon rujna postaje »lokalni šerif« s velikom autonomijom u odlučivanju o svemu, pa i o onom najvažnijem – novcu. To je cilj, tome se teži i tome je sve podređeno. Otud nova znamenja, otud ulagivanje građanima jalovim prijetnjama monopolistima, a otud i sva energija političara koja se, nekako, uvijek istroši završetkom izbora.