Kolumne

Za našu matičnu državu Hrvatsku približava se jedan od onih povijesnih momenata koji svaka nacija bilježi zlatnim slovima u svojoj historiografiji. Slutite već, radi se o 1. srpnju, ove 2013., kada će se u Strasbourgu ispred zgrade Europskog parlamenta u 16,30 podići zastave Republike Hrvatske i Europske Unije i kada će se europskoj i hrvatskoj javnosti obratiti predsjednik EP-a Martin Schulz i predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko, rodom iz naše Plavne. Svečanost obilježavanja pristupanja RH u EU nastavit će se odmah potom u samom Europskom parlamentu, gdje će predsjednik EP-a predstaviti 12 hrvatskih zastupnika, postaviti hrvatski stijeg u dvorani i održati pozdravni govor. I tako će Hrvatska postati 28. punopravna članica zajednice europskih naroda. I taj će dan okončati u pjenušcu, osmijesima i čestitkama u prekrasnom Hôtel de Ville na svečanom prijamu za više stotina uzvanika koji priređuje domaćin Martin Schulz.

Dan prije toga, 30. lipnja, i Zagreb će slaviti uz 120 stranih državnika i sa 681 izvođačem u cijelom programu, a koncepcijski, u fokusu proslave bit će neboder na kojem će se emitirati projekcije 120 hrvatskih zaštićenih kulturnih dobara. Namjera je da se tradicija kontrapunktira sa suvremenošću, a neće biti voditelja, pa će vezivno tkivo biti citati iz hrvatske kulturne baštine.

To je slika veselog, svečanog lica Hrvatske danas, ali što je neveselo naličje europske zajednice danas? Sve veća socijalna polarizacija među stanovništvom na bogate i siromašne, nezaposlenost, izazovi novih socijalnih politika, politička radikalizacija koja prati svaku, pa i ovu ekonomsku krizu, starenje stanovništva, neophodne reforme mirovinskog sustava, itd. itd.  

 

No, u jednome nema spora: Srbija je u još težem ekonomsko-socijalnom položaju, vrijednosno pometena, nekoherentne vanjske i unutarnje politike, siromašna i zbunjena – sve u svemu i dalje joj ostaje slijediti put svog zapadnog uspješnijeg susjeda i njegovati korektne i odgovorne odnose s Hrvatskom, regijom i Europom. 

A mi, ovdašnji Hrvati? Nama preostaje nada, doduše s realnim osnovama, sudeći po izjavama Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova i europskih integracija od prije nekoliko dana izrečenih u Beogradu prilikom susreta s predstavnicima hrvatske zajednice, da nas matična država neće zaboraviti kao svoje sunarodnjake i da će nam otvoriti i svoja i vrata Europske Unije u svakoj situaciji kada postupamo politički razložno prema svijetu i ljudski odgovorno prema samima sebi. Dovoljno je samo pogledati koliko Mađarska, Rumunjska i Bugarska kao članice EU skrbe o svojim sunarodnjacima, pa i našim licima možemo podariti osmijeh tog povijesnog ponedjeljka, 1. srpnja ove 2013.

Z. S.