U DSS MOŽE TKO KAKO HO]E

Rasprava na sjednici Glavnog odbora DSS-a bila je burnija nego inače. Na moje veliko zadovoljstvo, i veoma otvorena. Najviše se, naravno, raspravljalo o katastrofalnom rezultatu Maršićanina. Pokraj toga, govorilo se i o statutu DSS-a, pa je rečeno da je centraliziran i da se treba mijenjati. Članovi GO tražili su veći utjecaj općinskih odbora i veću zastupljenost ljudi koji ostvaruju rezultate u lokalnim sredinama. Složili smo se da je stvoren centar moći unutar stranke koji je nedodirljiv za većinu članova. Zaključili smo i da se, odmah nakon lokalnih izbora, ide na izvanrednu skupštinu stranke, na kojoj bi se usvojio nov statut, s novim pravilima ponašanja, kako bi se više cijenile vrijednosti koje su do sada bile potisnute.
    Statut DSS-a nije dobar, jer se u stranku može učlaniti tko kako hoće. Milan Dražić, član Glavnog odbora DSS-a i predsjednik SO Apatin, Nedeljni telegraf, 4. kolovoza
NI NA NE­BU NI NA ZE­MLJI

Koštuničini stranački drugovi protestiraju što »neki krugovi u Beogradu pokušavaju predstaviti kao da su prognani u ‘Oluji’ sami skrivili svoju sudbinu«. Koštunici se može poručiti da je upravo tako. Nitko od njih, osim Beograda, nije tražio da se okrenu protiv domovine u kojoj su živjeli. Nitko od njih, osim Beograda, nije tražio ni da odu iz Hrvatske nakon ‘Oluje’.
   A to što Koštunica zamjera Zagrebu da se ponaša »kao da se ništa nije dogodilo«, prilika je da mu se odgovori: Uvaženi srbijanski premijeru, dogodilo se, itekako. Velikosrpska agresija na Hrvatsku, koja je odnijela nedužne živote zbog sulude ideje da su Srbi nebeski narod kome je valjda namijenjeno gospodariti drugima.
 Možda je i za Koštunicu vrijeme da siđe s neba na zemlju. Jurica Körbler, Vjesnik, 6. kolovoza 2004
PSI­HO-TE­ROR

Međunacionalni sukobi u Vojvodini postoje od 1992. godine. Sukobi postoje ne samo s Mađarima, nego i s drugim nacionalnim manjinama. Riječ je o sukobu niskog intenziteta na duge staze, po širokom prostoru i to je psiho-teror koji traje već godinama. Preciznu formulaciju što to znači znaju oni koji se bave silom i propagandom. Ti su incidenti uvijek na ivici skandala, ali nisu skandal, i nikada nije jasno je li to kavanska tuča ili nešto drugo. To se radi veoma profesionalno, jer je bilo raznih tuča u kavanama, gdje je bilo i oružja, čak i pucnjave i nemoguće je da nije bilo i mrtvih. To je ranije odgovaralo nekim drugim strukturama, ali danas odgovara liderima Saveza vojvođanskih Mađara i Lige socijaldemokrata Vojvodine Józsefu Kaszi i Nenadu Čanku. Oni koriste međunacionalne sukobe za internacionalizaciju pitanja Vojvodine i to se ne može svidjeti većini u Vojvodini, a to su Srbi. Na internacionalizaciju pitanja Vojvodine Srbi se ježe, a da su bili za internacionalizaciju pitanja manjina, to bi bila sasvim druga priča. Internacionalizacija pitanja manjina je legitimna stvar, a internacionalizacija pitanja Vojvodine, čija je granica nekoliko kilometara od Beograda, ima sasvim drugu konotaciju. Sándor Páll, predsjednik Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, Beta, 6. kolovoza
GE­NO­CID­NI STAN­DAR­DI

Fer je reći kako je srpska politika u odnosu prema manjinama postavila standarde koje, ukoliko niste zločinac, po prirodi stvari nadilazite. U vremenu kada je srpstvo bilo ujedinjeno u etničkom čišćenju, Crnogorci i manjine, prirodni saveznici u borbi protiv nestajanja, imali su odnos koji je u tadašnjim genocidnim standardima nametnutim iz Beograda nužno djelovao kao – sjajan. Problem u njihovim odnosima počinje onda kada se kao standard nameće Europa, a ne Beograd. Za tren se došlo do pitanja »što uopće više hoće manjine«, kao da se njihovo pravo iscrpljuje u zahtjevu za fizičkim opstankom. Odatle do etničke mržnje samo je korak. Andrej Nikolaidis, podgorički Monitor, 6. kolovoza