U sparnim ljetnim danima, kada se borimo s visokim temperaturama i kontinuiranom žeđi, jedino pravo osvježenje može nam donijeti samo voda.
Negazirana ili s dodatkom ugljičnog dioksida, ohlađena ili na sobnoj temperaturi, već kako tko voli, najbolje zadovoljava čovjekovu potrebu za osnovnom tjelesnom tekućinom. Jer bez vode nema ni života.
H2O: U svojoj biti voda predstavlja tečno stanje dva atoma vodika i jednog atoma kisika, ali je ljudska znanost to uspjela otkriti tek koncem 18 stoljeća. Prvo je britanski kemičar Henry Cavendish sintetizirao vodu kombinirajući vodik i zrak, no tek je dvije godine kasnije Francuz Lavoisier znanstveno dokazao kako se voda sastoji od dvije komponente. Za današnju, opće poznatu formulu H2O, najzaslužniji su ipak kemičari Francuz Guy Lussac i Njemac Aleksander von Humboldt, koji su znanstveno dokazali njen sastav.
    Voda je bezukusna i bezbojna tekućina koja ima čak tri agregatna stanja – Tečno, čvrsto (led) i plinovito (para). Na temperaturi od 0 stupnjeva Celzija voda se mrzne i prelazi u čvrsto stanje, dok na temperaturi od +100 stupnjeva Celzija prelazi u plinovito stanje.
IZVORI VODE: Još od prapočetaka egzistencije na Zemlji, čovjek je shvatio kako mu bez vode nema života. Stoga su ljudske nastambe uvijek, ukoliko je to ikako bilo moguće, građene uz bogate izvore vode koji su dostatno mogli opskrbiti zajednicu. Nažalost, snabdjevenost vodom za piće postoje u budućoj svakodnevici sve veći problem, pogotovu u pustinjskim i krševitim dijelovima planeta.
    Česti pogledi u nebo, više žednih nego napitih ljudi, najbolje ilustrira čovjekovu ovisnost od najvećeg planetarnog izvora vode. U sustavu opće poznatog kruženja vode, kiša je najvažniji čimbenik i izvor vode na zemlji. Padalinama iz kišnih oblaka pune se rijeke, potoci, jezera i bunari, iz kojih se pak preradom dobiva čista voda za piće. Istina, postoje i vodene površine iz kojih se direktno može konzumirati voda, ali ih je uslijed sve većeg kemijskog zagađenja prirode sve manje. U starija vremena imati bunar s čistom vodom u svom posjedu značilo je velikim imetkom i opstankom zajednice, jer je dragocjena tekućina iz dubine zemlje, s nekoliko stotina metara, izlazila prirodno filtrirana na površinu i napajala ljude i životinje u njihovom okruženju.
KEMIJSKA PRERADA VODE: Suvremeno društvo i razvoj znanosti pronašli su načina kako da i manje kvalitetnu vodu, koja dolazi iz raznih izvorišta, pretvore i vodu za piće. Djelovanjem klora, koji uspješno ubija brojne štetne bakterije, čovjek danas uspijeva osigurati dovoljne količine potrebne tekućine za svakodnevnu uporabu. Uz to, u područjima koja su okružena velikim količinama slane vode, koristi se i postupak desalinizacije (otklanjanje viška soli), ali ova metoda, zbog svoje tehničke složenosti i potrebnih postrojenja, znatno poskupljuje proizvodnju vode za piće.
SNABDIJEVANJE VODOM: Imajući u vidu da voda ima svoju težinu izraženu u litri kao mjernoj jedinici, čovjek se oduvijek susretao s problemom opskrbe dovoljnim količinama. Voda se nosila u adekvatnim posudama, ali je to predstavljao mukotrpan posao tijekom cijelog dana. Rodonačelnici suvremenog snabdijevanja vodom bili su stari Rimljani koji su još prije nekoliko tisuća godina ustanovili prve primitivne vodovode koji su se pokazali iznimno praktičnim i svrsishodnim. No, okrutno djeluje činjenica da u 21 stoljeću još uvijek ljudima naseljen većinski dio planeta nema regulirano kontinuirano snabdijevanja i opskrbu pitkom vodom.