»Plamene zore bude me iz sna, fabrička jutra, dim iz dimnjaka, pesma se ori mladi radnici, čelična jutra hitam fabrici«, stihovi su iz pjesme »Maljčiki« sastava Idoli. Možda to i jest tako bilo negdje ili ovdje, nekada, ali davno je prošlo vijeme kada je pojam radnika u komunističkim režimima bio ideološka figura, kada se o radnicima govorilo kao o »ikoni« i kao o vladajućoj klasi.
Proslava je 1. svibnja, Praznika rada, a prošloga je tjedna umjetnik Michelangelo Pistoletto ukrasio staklenu piramidu pariškog muzeja Luvr znakom beskonačnosti, kao porukom protiv kapitalizma, i izjavio je da bi se »političari trebali pogledati u zrcalo i naučiti preuzeti odgovornost za ovu strašnu zbrku«. Čin vrijedan pažnje, ali mene podsjeća na one brojne stupice koje u crtanom filmu postavlja Kojot suparnici Ptici Trkačici, koju nikada ne uhvati, a uvijek sam nastrada. Simpatije gledatelja su na strani Kojota, ali usprkos simpatijama on uvijek ostaje gladan.
Zapitajmo se i što su radnici danas? Teško je dati odgovor, ali jedno je sigurno – profil radnika i radničkog standarda kakav je bio do devedesetih prošloga stoljeća u ovome podneblju više ne postoji. Razaranje gospodarstva u Srbiji je u posljednjih više od dva desetljeća obezvrijedilo i rad i radnike, ali sjetimo se i godina kada još nije bilo rata. Koncem 80-tih godina radnici »Rakovice« su otišli pred Skupštinu u Beogradu, gdje je Milošević održao govor koji je završio riječima »a sada svi na radne zadatke«. Znakovito je prisjetiti se da je tom prilikom Milošević rekao i sljedeće: »To što se tiče države, o tome ćemo mi da brinemo. Rukovodstvo će raditi svoj posao, a radnici svoj«. Činjenice govore da su radnici povjerovali vođi da oni trebaju raditi neke svoje zadatke, a da realan život nije njihova briga, nego briga tadašnje vlasti. Bilo je raznih radničkih avantura te 89., dogodila se i prijevara sa zajmom za preporod Srbije, kada su radnici upisivali i po više plaća, vjerujući da će se otvoriti nova radna mjesta. No, sve se gore živjelo i najzad, kada je radnik vidio da mu ekonomski interes izmiče i u tenutku kada su radnici pokazali ambiciju da zaista budu i politički subjekti, mnogi su, kao i radnici »Kolubare«, najzad bili odlučni u štrajku, prije listopadskih promjena 2000. godine.
A gdje su danas radnici na političkoj sceni? Nastavak razaranja gospodarstva nije zaustavljen niti nakon listopadskih promjena. Kao i uvijek, opcija radnika je da se izađe i iz ove aktualne ekonomske krize, dok vodeći političari danas govore ono što su trebali govoriti kada su bili dio vladajućeg režima koji nas je doveo u ovu situaciju. Nekada se govorilo da su majstori prvi ljudi. Bilo, pa prošlo. Pustite pjesmu »Maljčiki« i potpalite roštilj.
Z. S.
