Tko o čemu u zadnje vrijeme, a ja opet o prijedlogu Deklaracije o zaštiti zakonskih i ustavnih prava Vojvodine, pa opet, malo-malo, pa citiram Milivoja Vrebalova. Nisam njegov obožavatelj, draži su mi strip junaci iz serijala »Alan Ford« od raznih ovdašnjih političkih »veličina«, ali suprotno njima Vrebalov govori kao čovjek čiji živci nisu u škripcu i iznosi stvari na čistac. Potpredsjednik Skupštine AP Vojvodine Milivoj Vrebalov uručio je početkom tjedna šefu Misije OESS-a Peteru Burkhardu prijedlog Deklaracije i tom prigodom istaknuo da ne postoji razlog za dizanje tenzija u svezi s dokumentom, koji samo vapi za poštovanjem Ustava i zakona, misleći pri tome na nedavni miting koji je organiziran kao prosvjed protiv donošenja Deklaracije.
Vrebalov je rekao i sljedeće šefu Misije Burkhardu: »Postoji izreka koje se čvrsto držimo, a koja glasi – u Vojvodini se ljudi između sebe dijele samo na dobre, loše, vrijedne i lijene. Drugačije podjele ne razumijemo«. S tog je susreta veoma važnu poruku uputio i šef Misije Burkhard, koja u medijskim izvješćima nije citirana kao vodeća, ali mislim da ta poruka to zaslužuje. Burkhard je rekao da je Vojvodina u Europi prepoznata kao multikulturalno i multietničko društvo, što je velika prednost za regiju čija zemlja teži prema nastavku europskih integracija. Nadam se da će tu poruku ispravno znati pročitati ne samo političari momentalno vladajućih stranaka u zemlji u kojoj se nalazi ta regija, nego i građanke i građani koji na izborima glasuju za određene političke opcije.
Zbog čega postavljam pitanje o znanju čitanja poruka koje prenose mediji? U eri ekspanzije medija, sve se više govori o značaju medijskog obrazovanja, čiju urgentnost izaziva i velika izloženosti mladih i manje mladih utjecaju tabloidnih senzacionalističkih medija koji plasiraju ispraznu zabavu, suprotno kvalitetnim (elitnim) medijima, koji također postoje, ali je njihov utjecaj zanemariv. Činjenica je da mediji sudjeluju u stvaranju sadržaja svakodnevnog života, pa ako želimo protumačiti poruku ili se oduprijeti komercijalnoj medijskoj kulturi i ušećerenom ili opjesenarskom modeliranju društva, to podrazumijeva makar elementarnu medijsku pismenost, a danas se medijski nepismenima smatraju svi oni koji su bez obrambene kritičke svijesti izloženi medijskom utjecaju. No, vjerujem da će izreka o »dobrima, lošima, vrijednima i lijenima« i dalje imati svoje utemeljenje u Vojvodini, bez obzira na koji način će se znati pročitati poruke u hrpi medijskih informacija.
Z. S.
