Prošao je miting pod nazivom »Stop razbijanju Srbije«, koji je održan prošloga petka u Novom Sadu. Miting je organiziran kao prosvjed protiv najavljenog donošenja Deklaracije o zaštiti prava Vojvodine, ali su govornici umjesto konkretne kritike teksta Deklaracije prijetili predsjedniku Vlade Autonomne Pokrajine Vojvodine Bojanu Pajtiću i Demokratskoj stranci gubitkom vlasti u pokrajini, iznoseći optužbe za separatizam. Sutradan, nakon mitinga, potpredsjednik Skupštine APV Milivoj Vrebalov pozvao je sve odgovorne političke čimbenike u pokrajini da prestanu s podizanjem tenzija u javnosti oko pitanja koja se tiču poštovanja Ustava i zakona kada je u pitanju AP Vojvodina i da se vrate dijalogu u najvišem predstavničkom domu građanki i građana Vojvodine – Skupštini AP Vojvodine. Kako god okrenemo, ostali su na ulicama Novog Sada plakati kojima se prijeti smrću Bojanu Pajtiću i gorak okus u ustima nakon političko-medijske kampanje u kojoj se vojvođanska administracija izjednačavala s »ustašama« i »separatistima«.

Indikativno je što ni jedan kritičar nije naveo niti jedno slovo u Deklaraciji koje upućuje na navodni separatizam, a ostaje pitanje kakve će dalekosežne posljedice proizvesti poruke koje su se čule na novosadskom mitingu. Treba istaknuti kako se danas u Vojvodini, generalno gledajući, poštuju manjinska prava Hrvata, Mađara, Rusina, Makedonaca i ostalih manjina u obrazovnoj, medijskoj, kulturnoj i religijskoj sferi. Ali! Poslije takvog mitinga, možemo se zapitati je li na djelu politička restauracija, koja se u političkoj tehnologiji oslanja na mješavinu nacionalnog i socijalnog populizma, deinstitucionalizaciju poretka prava i politke? Je li u pitanju dobra, stara – žeđ za moći!? Izgleda kako nije na djelu težnja da netko (ili neki) bude demokratski lider, nego upravljač s težnjom da se sve mora kontrolirati. 

Znamo da se u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća »rodila« najregresivnija politička formacija u drugoj polovici prošloga stoljeća u Srbiji. Pitanje na koncu je sljedeće: jesmo li nakon listopadskih promjena davne 2000. godine, koja jest utemeljiteljsko mjesto modernog političkog identiteta Srbije, ponovno na korak od cezarističke identifikacije masa i vođe? Izgleda da ponovno imamo proizvodnju »neprijatelja« u koloniziranom javnom polju, a takva proizvodnja stvara stanje nesigurnosti, straha, nepovjerenja i nesolidarnosti. Za nadati se je da nećemo doći u situaciju da se razlike »prihvaćaju«, ali se ograničavaju na privatnu sferu.

Z. S.