Kultura

Narodno blago i čuvarica identiteta

Kada dio nekog naroda živi odvojeno od svoje matice, jezik mu postaje jedno od najpotrebnijih i ponekad najteže dostupnih sredstava za očuvanje nacionalnog identiteta. Najpotrebnije – na što nas podsjeća izreka koju su mnogi hrvatski velikani spominjali – jer narod u jeziku živi (B. Rajić, B. Vujkov), a teže dostupno napose kada se nalazi u okruženju dominantnog većinskog jezika koji je po mnogo čemu sličan te se svoj materinji govor ne doživljava kao autentičan, a još manje ravnopravnim. Kakvo je mjesto narodnog govora u sklopu jezika jednog naroda i treba li ga i kako čuvati, pitanja su na koja bismo morali dati odgovore kako nas budućnost ne bi tražila kao »zamrle« i »zaboravljene« u prošlom, 20. stoljeću.

 

 

Što je to ikavski govor i tko se njime koristi? Ikavski govor je nazvan po izgovoru jata kao glasa i i najčešći je tip materinskog govora kod zapadnog novoštokavskog dijalekta te slavonskog šćakavskog dijalekta, koje većinom govore Hrvati. Kako nam to opisuje dr. sc. Josip Lisac, ikavski se govor prostire »na području zapadne Hercegovine, dijelu južne Bosne sve do područja Jajca i zone sjeverno od Travnika i Zenice; u taj je dijalekt uključeno i područje zapadno od Livna, teren oko Dervente i Bihaća. Zapadno od rijeke Bosne i zapadno od Neretve, Hrvati su i Bošnjaci ikavci«.

 

Katarina Čeliković

Opširnije u tiskanom izdanju