Dužijanca je od svog prvog javnog obilježavanja 1911. do danas dostigla veličanstvenu proslavu, obogaćenu kulturom, običajima i tradicijom bačkih Hrvata-Bunjevaca na ovim prostorima. Blaško Rajić, tadašnji župnik u župi sv. Roke u Keru– Subotici, osmislio je i svečano izveo Dužijancu u javnosti još davne 1911. godine.
    Povijesni zapisi kazuju da je Dužijanca prastari narodni običaj Hrvata Bunjevaca u Subotici i okolici, kojim se obilježava završetak žetve. Od jednostavne i skromne obiteljske svetkovine izrasla je u veliku gradsku manifestaciju. Brojne manifestacije koje prethode proslavi Dužijance su odraz kulturnog i duhovnog bogatstva našega naroda. Bandaš i bandašica su centralni likovi u proslavi žetvenih svečanosti Dužijance, no, danas oni predstavljaju nekadašnji predvoditeljski par u žetvi.
OBIČAJI ŽETVE: Proslava traje samo jedan dan. U tom jednom danu treba se sprovesti nekoliko sadržaja koji predstavljaju radnje vezane uz ris. To podrazumijeva vozidbu, sadijevanje kamara, vršidbu i spremanje žita. Na kraju tih teških radova u duši vrijednih ljudi, bila je prisutna želja zahvaliti se Bogu na plodovima zemlje, na žitu. Žetva je počinjala o Petrovu, makar simbolično ako žito nije dozrelo. Običaj je bio da domaćin na Petrovo poslije podne, obučen u bunjevačke bijele gaće i košulju, izađe na njivu i dva-tri puta zamahne kosom pa tako označi početak žetve odnosno risa. Trajanje žetve ovisilo je o veličini posjeda i broja sudionika. Radilo se ručno, kosilo se nabrušenom kosom. Počinjalo se u ranim jutarnjim satima. Najprije su svi sudionici žetve pleli užad od žita, koje je bilo istrgnuto s korijenom iz zemlje. Užad su se vezivala u snoplje, po dva krsta i pazilo se da ih bude dosta za dan kosidbe. Užad se spremala u sjenu ili pokrila nečim kako se ne bi sušila. Risari su otkivali kose i nakon što su svi doručkovali počeo je rad. Svaki žetelac imao je kosu uz koju je bio privezan »prlj«, koji je bio polukružno savijen od sredine kosišta prema vrhu, a služio je slaganju žita. O pasu je žetelac imao obješen »vondir«, i u njemu je bila gladalica kojom je povremeno oštrio kosu. Risaruša je imala »kuku«, pomoću koje je skupljala, slagala i nalagala na bačeno uže požnjeveno žito. Išla je za risarom po otkosu, a užad je vezivala o pojasu: kad je rukovet bila puna, izvukla je uže, bacila ga na tlo i položila klasje. U jedan snop stavljale su se dvije rukoveti. S obzirom da su njive bile goleme nije se moglo kositi s kraja na kraj, te su žeteoci kosili na dva krsta i ta se duljina nazivala »pripelicom«.
NOŠNJA I DOGAĐANJA: Za Dužijancu ljudi su oblačili svoja najljepša odijela. Tu nošnju, koja se više ne koristi ni u folklornim priredbama, zbog svoje vrijednosti i jedinstvenosti u današnja vremena možemo vidjeti samo na ovoj manifestaciji. Na Dužijanci možemo vidjeti i bogatstvo haptika, karuca i fijakera koji su obično okićeni žitnim vlaćem. Nekada su takvi prizori bili prisutni u našem narodu prigodom svake svečanosti. Ne samo da su se ljudi najsvečanije oblačili, nego su i svoje karuce, haptike, tko je što imao, na poseban način pripremali i ukrašavali, tako da je svemu tome data jedna nota ljepote, slavlja i ponosa. Svečane i vrlo lijepo ukrašene i opremljene zaprege samim svojim pojavljivanjem daju ton svečanosti i dostojanstva. Konji u zapregama su vjerni pratioci čovjeka u svim sferama njegova života, napose kada slavi i kada se veseli. U posebnim prigodama ljudi su se znali lijepo obući, u okićenim zapregama pronositi slavu okončanog posla, ne krijući ranjave ruke izmučene teškim i napornim radom. Velika kruna od žita je također simbol Dužijance, ona potvrđuje svečanost i važnost ovih događanja i slavlja. Kruna je, dakle, simbol vijenca koji se blagoslivlje uz vlaće, koje se blagoslovljeno dijeli prisutnima na Dužijanci. Dužijance u prigradskim naseljima Subotice se održavaju prije same završne, centralne manifestacije.
    Centralne figure Dužijance su bandaš i bandašica, koji će svečano biti predstavljeni ove godine u petak, 6. kolovoza na subotičkom trgu. Na samoj završnici oni će gradonačelniku predati kruh od novog žita. Nekada su gazda i gazdarica lijepo i svečano obučeni čekali risare, tada je bandaš predao vijenac od vlati žita gazdi koji je vlaće poljubio i polio vinom. Zatim je i gazdarica poljubila vlaće u vijencu, poškropila ga svetom vodom, te je potom svetom vodom i s malo mekinja poškropila risare i risaruše, a vijenac unijela u sobu i objesila nad svetnjaču i raspelo.