BiH ne može op­sta­ti

»Velika Srbija je tolika kolika je danas i nadam se da će jednog dana Ujedinjene nacije omogućiti svakom građaninu pa i Srbima da mirno i sigurno žive na svojoj imovini. To će ponovno otvoriti pitanje statusa Republike Srpske Krajine, koja je na izvjestan način već bila priznata od strane UN-a i bila pod njihovom zaštitom. Mislim da Bosna i Hercegovina, ovakva kakva je, ne može da opstane i da Republika Srpska nema drugi put, osim državne zajednice sa Srbijom i Crnom Gorom. Također se nadam i da se SCG neće raspasti«. Tomislav Nikolić, Vreme, 24. lipnjaBal­kan­sko ili
eu­rop­sko po­našanje

»Odnosi Hrvatske i Srbije su kroz čitavo prošlo i pretprošlo stoljeće bili ključ političke stabilnosti jugoistočne Europe. Mislim da se stvari ni do danas nisu bitno izmijenile. U tom smislu smatram da i mi ovdje i hrvatski političari, s druge strane granice, imamo posebnu odgovornost u stabiliziranju naših nacionalnih i državnih odnosa.
Imamo još niz neriješenih problema, imamo elemente koji nas opterećuju, imamo veću sklonost zaboravljanju pogrešaka koje su počinjene, imamo katkad više balkanskog nego europskog ponašanja. A za mene su europske vrijednosti model kojima trebamo rješavati i naše probleme. I kao ministar obrane sam surađivao i s prethodnom vladom i s vladom gospodina Sanadera. Hrvatski birači, hrvatski građani, biraju s kim srpski političari trebaju surađivati. Među političarima današnje hrvatske vlade imam nekoliko poznanika. No, istodobno mislim da ćemo neka ozbiljna pitanja morati razmotriti iznova i vjerujem da ćemo pronaći valjana rješenja. Imamo, naime, regionalna pitanja koja moramo rješavati, a ona podrazumijevaju regionalnu, a ne samo nacionalnu odgovornost. A kad je riječ o regionalnoj odgovornosti, to podrazumijeva i europsku odgovornost«. Boris Tadić, predsjednik Srbije, Vjesnik, 29. lipnja

Za­o­sta­li sa­mi za so­bom

»Ne vjerujem u historijske pouke, ali mi se čini da su naši narodi i narodnosti, boreći se za slobodu, tonuli u sve veća i veća govna. Prvo smo otjerali okupatore i jako za njima zaostali, da bismo zatim jedni drugima postali okupatori i zaostali sami za sobom. Sad molimo i kumimo da nas se pusti u Europu, a ona nas mjerka i samo što nam ne kaže: Može, ali ako obećate da ćete se popraviti! Mi smo, međutim, nepopravljivi. Samo mrtvi su shvatili pouke. Čika Bude Dimitrijević, moja baka, a vjerujem i Gavrilo Princip. Možda sam naivan, ali mi se čini da on osobno ne bi opet ubio Ferdinanda i njegovu trudnu ženu«. Miljenko Jergović, književnik, Vreme, 24. lipnja

Po­no­san na ma­nji­ne

»Veoma sam ponosan na ulogu nacionalnih manjina u drugom krugu predsjedničkih izbora i na njihov maksimalan doprinos pobjedi demokratskog kandidata. A posebno sam ponosan na mađarsku zajednicu u Vojvodini, jer su to birači koji su pokazali da znaju za koga treba glasovati. Podrškom Tadiću oni su se opredijelili za demokratski i europski put Srbije. Nisu glasovali za Nikolića, koji, zajedno sa svojim liderom Vojislavom Šešeljem, njeguje snove o liniji Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica. On zato ne bi smio biti kivan na manjine, već da razmišlja o tome kako su nam iz njegove stranke sa skupštinske govornice nudili zarđale kašike i sendviče« József Kasza, predsjednik SVM-a, Dnevnik, 29. lipnja

Po­gled iz­da­le­ka

»Pratio sam kampanju, prvi i drugi krug izbora, beogradski tisak čitam preko interneta, izuzetno mi je drago što je pobijedio Boris Tadić. Mislim da za rješavanje mog slučaja to, za sada, ne mijenja značajno stvar, nadam se, ipak, da će se proces ubrzati, a najviše me raduje promjena klime«, Ivan Barbalić, jedan od žrtava radikalske vlasti u Zemunu, čiji su stan 1. lipnja 1997. godine, dok je bio sa porodicom na odmoru, zaposjeli ljudi bliski Srpskoj radikalnoj stranci.