I pokraj toga, što se opredjeljenje biračkoga tijela gotovo uopće nije promijenilo u odnosu na prosinačke parlamentarne izbore, Srbija je dobila novu šansu za kakav-takav europski priključak. Gotovo od svih odbačena, javno čerečena, optuživana i proganjana, Demokratska stranka uspjela je usprkos svemu okupiti demokratsko jezgro među srbijanskim glasačima i pružiti građanima, onima koji 5. listopada ne smatraju kardinalnom pogreškom, nadu da se ipak može naprijed.
    Ukoliko Boris Tadić odnese prevagu u drugom izbornom krugu, a izgledi su mu  realni, to bi bez sumnje dovelo u pitanje legitimitet Koštuničine sporovozne vlade, o čemu se javno špekuliralo već i u postizbornoj noći. Vlada, čiji kandidat osvoji trinaestak posto glasova i završi na četvrtome mjestu, zrela je za zamjenu, makar to bilo i nakon svega tri mjeseca, i makar to budući predsjednik Republike ne bude tražio. Po svome učinku i kredibilitetu ova Vlada može mirno u oporbu, i to na duže vrijeme.
    Koalicijski partneri DSS-a, okosnice Vlade, pokušavaju zakrpati ono što se zakrpati još može, ekspresno se okrećući »novom pobjedniku« Borisu Tadiću i Demokratskoj stranci. Ali, takvi zaokreti teško da više mogu proći, ljudi su ovdje predugo varani da bi i dalje nasjedali. Ako bude prijevremenih parlamentarnih izbora, a mnogi to vide kao već gotovu stvar, najgore bi trebao proći – uz DSS, koji besramno izjednačava Miloševićevo vrijeme s dosovskim periodom – G17 Plus, koji je prije samo pola godine slatkorječivim vokabularom privukao skoro polovicu demokratski orijentiranih birača, plus dobar dio glasača iz redova nacionalnih manjina. Zbog koaliranja s Koštunicom i sudioništva u zaustavljanju reformi, tu bi stranku trebalo dobro upamtiti. I držati je podalje od odlučivanja. O drugim koalicijskim partnerima ispuhanoga DSS-a ne vrijedi trošiti riječi. Šefovi tih anakronih monarhističkih stranaka svojim su dosadašnjim ministriranjem dosegli vrhunac i više im se to ne bi smjelo ponoviti.
    Umjesto u njih oči javnosti sada su uprte u Bogoljuba Karića, koji je svojim »lancima i katancima« za rekordno vrijeme prokrčio sebi put u sam vrh popularnosti. Ako bi na nekim sljedećim izborima njegova stranka dobila makar i samo polovicu glasova iz sadašnjeg prvog kruga, bila bi nezaobilazan čimbenik u političkom životu. Kao što je to Karić sada, kada se očekuje na čiju će stranu on usmjeriti svoje glasače. Po svemu što je on u kampanji izgovorio i obećao, demokratski blok nema razloga brinuti. Karić nema problema s Europom, nema problema s Haagom, Amerikancima i Albancima, a niti s privatizacijom. Dakle, možda se dogodi sanitarni otklon od povratka u prošlost.