zlomljen urlikom vjetar je zajašio
srebrnastoj tišini na leđa -
i njene sam oči našao
u prosutoj prašini sazviježđa.

Pogled nije rekao do kraja misao;
grlio me ko talas iz snova
i savlado jedva čujno
ko tihi šum topola.

Sada me jednako te oči zovu;
i kada je kraj mene čaša puna
i kada zaželim san u zoru
u sebi osjetim odbljesak dragulja.

Pobjegao bih da grlim lišće meko
i odgonetnem urlik oluji,
bježao bih negdje daleko
da me ta raskoš ljubi.

I ne znam zašto su me,
kada je one noći
izlomljenim urlikom vjetar zajašio
srebrnastoj tišini na leđa,
opile njene izgubljene oči
u prosutoj prašini sazviježđa.