Nikola Andrić, književni povjesničar, pisac, dramaturg, prevodilac i jezikoslovac rođen je 5. prosinca 1867. u Vukovaru, a preminuo je 7. travnja 1942. godine u Zagrebu. Pučku školu polazi je u Vukovaru, a gimnaziju je završio u Osijeku. Dobivši potporu zemaljske vlade, odlazi 1887., u Beč, gdje studira slavistiku i romanistiku. Diplomirao je u Beču 1891. godine. Najprije je radio kao suplent za hrvatski i francuski jezik na realnoj gimnaziji i višoj trgovačkoj školi u Zemunu, a 1894., postaje dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu. Sa S. Miletićem 1898., osnovao je Glumačku školu u Zagrebu na kojoj uz prekide predaje do 1926. godine. Jedan je od osnivača (1907.), i upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta (do 1908.). Umirovljen je 1927. godine.
    Pisao je feljtone, pripovijetke, polemike, putopise, književnopovijesne studije i jezikoslovne rasprave. Objavljivao je u brojnim publikacijama. Od beletrističkih djela objavio je 1894., knjigu feljtona »U vagonu«, a 1927., dva sveska putopisa »Od Balkana do Montblanca«. Važniji su mu članci o J. Kundeku, J. Tomboru, A Veberu i o zaboravljenim književnicima apsolutizma, te studije o M. Maruliću i P. Solariću. Na poziv predsjednika Matice hrvatske T. Smičiklasa (1894.) prihvatio se redigiranja i izdavanja biblioteke »Hrvatskih narodnih pjesama« (6 knjiga), poprativši je raspravom o motivima, jeziku i etosu u našoj narodnoj poeziji. Andrićev glavni jezikoslovni rad je »Branič jezika hrvatskoga« (1911.).