Josip Andreis, muzikolog, rođen je u Splitu 19. ožujka 1909, a preminuo je u Zagrebu 16. siječnja 1982. godine. Srednju školu završio je 1926. u Splitu, talijanski i francuski jezik studirao je Zagrebu i Rimu, a diplomirao je 1931. u Zagrebu. Muziku je učio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1947. diplomirao na nastavničkom odsjeku. Profesor je povijesti glazbe (1945-1972) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te pročelnik Historijskog (1948-1969), odnosno Muzikološkog odjela (1970-1972).
    Vrstan muzički historičar Josip Andreis je u svojim priručnicima prvi u Hrvatskoj znanstvenom metodom izložio i osvijetlio muzička zbivanja u tijeku stoljeća. U »Historiji muzike« (I-III 1953-1954), prvoj većoj, općoj povijesti glazbe objavljenoj u Hrvatskoj, Andreis je iscrpnom analizom svih važnih činitelja dao sintetičke preglede koji otvaraju nove poglede na složena muzička zbivanja, posebno XIX. i XX. stoljeća. »Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj« (1962.) prva je povijest hrvatske muzike u kojoj je sistematski raspoređena i znanstveno obrađena građa. Tu je Andreis prikazao razvoj muzičke kulture u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Uz povijest muzike bavio se i muzičkom estetikom, te iz tog područja napisao dva djela: »Uvod u glazbenu estetiku« (1944.) i »Vječni Orfej« (1968.). Bio je urednik prvog izdanja »Muzičke enciklopedije« (1958.-1963.).