Zašto nam je ljubav, k’o pogrebna zvona

Nad mrtvacem koja tugaljivo zvone?

Zašto nam je ljubav nesretna i bona

Kao suze oka, koje same rode!?

 

Zašto nije ona k’o kad majsko 

cv’jeće

Proljetnim jutrom iz mrtvila se budi,

I kad pruži usne da ih sunce sreće

Nježno, snažno, moćno, osjećajno ljubi?

 

Zašto ljubav nije k’o kad blagost n’jema

Zvjezdanoga neba grudi naše širi,

Pa da bol i uzdah nama vječno 

dr’jema,

Mjesto bure da nam povjetarac piri?

 

Da je ona takva, svud bi sreće bilo…

Za taj život to već blagostanje znači,

Jer bi rekli »To je naše majke krilo,

Tuga, žalost više neće da nas tlači«.

 

 

 

LJUDEVIT VUJKOVIĆ (1907.-1972.) rodom je iz Subotice, gdje je završio Trgovačku akademiju. Poslije završenih studija nalazi se u službi Gradske skupštine kao činovnik-pripravnik. Nakon Drugog svjetskog rata obavlja odgovorne funkcije, među ostalim bio je i direktor Narodne banke i na tom je mjestu umirovljen. Naročito je zaslužan kao sportski radnik, koji je neumorno njegovao tradicije vrhunskog sporta i atletike u Subotici. Kao pjesnik našao se na raskršćima između književne tradicije preporodnog razdoblja i modernih stremljenja u poeziji njegova doba. Osim pjesama kao budnica »Bunjevačko momče« ili ljubavnih pjesama, on je ostavio i pjesme trajnije vrijednosti, refleksivne, s motivima životne prolaznosti i pjesničke neprolaznosti u ljudskim intimnim težnjama. Bio je stalni suradnik »Danice«, »Klasja naših ravni« i drugih časopisa izvan Subotice.