Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice prošloga je petka 28. listopada, u Plavoj vijećnici Gradske kuće održalo promociju cjelovite pjesmarice subotičkog pjesnika i pisca Ante Vukova koja nosi naslov »Vrati vrieme«. Knjiga »Vrati vrieme« predstavlja zaokruženi opus svih Vukovljevih pjesama koje su nastale i usavršavane u periodu između 1983. i 2004. godine, podijeljen u pet dijelova, točnije pet međuovisnih knjiga.
    Na promociji, na kojoj je bio nazočan i predstavnik Generalnog konzulata Republike Hrvatske Tihomir Šilović, o knjizi su govorili njezini recenzenti Ottó Tolnai  i Tomislav Žigmanov kao i sam autor, dok se u uvodnom dijelu večeri okupljenima obratio predsjednik HAD-a Dujo Runje.
KNJIGA KOJA ZAHTIJEVA VRIJEME: Runje je, među ostalim, istaknuo kako je za ovu knjigu potrebno određeno vrijeme da bi se o njoj mogli suditi i prosuđivati. »Ona zahtijeva dublju, suptilniju analizu, ona nije na površini već zadire duboko u pitanja opstanka, postojanja, pitanja čovjeka, koja se postavljaju svima nama«, kazao je Runje.
    Govoreći o početku upoznavanja s autorom promovirane knjige, na što ga je potaknula informacija da Vukov već godinama slika jednu sliku, Tolnai je istaknuo kako je njihov prvi susret za njega bio poput »mističnog« iskustva. »Kada sam počeo pisati tekst o Vukovu koji je potom objavljen u ‘Rukoveti’ i na mađarskom u ‘Üzenet’-u 1996. godine, kao da sam počeo pisati roman o nekom čudnom junaku koji slika jednu mističnu sliku, piše roman, sakuplja porculan…
    Ubrzo sam riješio da njegove knjige moraju doći na vidjelo. A kako je naša tadašnja stvarnost sve više tonula u dubinu, vidio sam da u tom malom ormaru u kome je držao svoje spise postoji neki čudan, već napisan materijal«, objasnio je Tolnai.
    Vukovljeve pjesme i prema Tolnaijevim riječima, tek čekaju analizu. »To neće biti jednostavan posao. Kada sam ih prvi puta pročitao činile su mi se kao neke čudne himne Suncu, ali bez riječi. Od tada je on radio na tim pjesmama i čini mi se kao da su uspjele pronaći jezik, taj čudesan i arhaični«, naglasio je jedan od recenzenata.
OSTATI NEPOZNAT: Nakon Tolnaija publici se obratio i sam autor. »Kada sam započinjao stvarati neki od ciklusa ja sam uvijek težio da to bude incognito, da budem i ostanem i nepoznat, kao što sam i bio. Meni je to jedan od snova u životu. Da živim u onom čarobnom svijetu gimnazijalca kome je sve dozvoljeno, romantika, ljubavi, sve zamislivo i nezamislivo. Kada se jedan ciklus završavao onda mi je trebao netko pomoći«, kazao je Vukov i u tom kontekstu zahvalio se svima koji su pomogli nakladu njegove pjesmarice.
    Autor se u svom izlaganju osvrnuo i nekoliko, po njemu, ključnih misli francuskog književnika Valéryja Larbauda, u čijem je jednom od djela, koje, kako je kazao, »u cijelosti govori o snovima na javi«, prepoznao niz sličnosti sa svojim stajalištima. »Čitajući ovu knjigu našao sam nevjerojatan broj analogija, ili po Valéryjevom rječniku, alegorija. Ali ja kažem analogija, zato što mi danas više nemamo vremena za alegorije. Ili ćemo živjeti rascjepkano, digitalno ili ćemo živjeti cjelovito i analogno. Ja sam težio ka cjelovitosti i to je moj životni put«, objasnio je Vukov.
TRAGANJE ZA BOLJIM SVIJETOM: Tomislav Žigmanov je podsjećajući na Vukovljev roman prvijenac »Kuća porculanske lutke – A porczellánbaba háza« iz 2003. godine, ukazao na njezinu idejnu i motivsku vezu s promoviranom pjesmaricom, koja se, prema njegovim riječima, očituje na planu idejnoga i motivskoga. »Ponovno je ovdje Vukov učinio isto, opisao je svoje uspješno traganje za boljim svijetom. No drugim sredstvima – pjesmama naime. Ovim što pred nama su. Čiji naslov nuka na osluh čežnje. Čežnje stavljene u vremenski slijed, usmjerene k prošlim. Usto, čežnja je i za boljim, što je onda tamo, u prošlost, smješteno sigurno. Stoga je i čežnja ova pjesnikova nostalgijska«, kazao je recenzent.
    Žigmanov je naglasio i kako se naslovom »Vrati vrieme« vapi za onim što je vrijedno, a u prošlosti situirano. »Vapi se za tim imperativno. A zašto da vrati se to? Pa jednostavno da bi se moglo živjeti na načine i uvjete vremena prošlog. Živjeti, naime, čovjeka dostojnije. Utješnije, punije i na koncu, životnije. Čak i jezik kojim se pjeva biva standardiziran za to doba. Posve neobično i strano, no izuzetno plodonosno je to«, kazao je Žigmanov.
    U Vukovljevoj zbirci pjesama je, prema riječima Žigmanova, idejno i poetski uvjerljivo iznijet svjetonazor u kojemu se ono životno a jednostavno prepoznaje kao glavna mjera, noseća istina i temeljita vrijednost i to ne samo čovjekova, već, kako je dodao, »svega onoga što život ima«. »Jednostavno je jedina velikost – polazi se od toga da je ono minimalno, u stvari, i maksimalno. Mikrokozmos jest ovdje zrcalo tek makrokozmosa. Kao i kod Giordana Bruna. Ono jednostavno a životno bogato pulsira posvuda u svojoj ljepoti i istinitosti, i biva u mnogočem kao cijelo. Gdje se onda kao takvo pojavi ili uspostavi, ono postoji na jedan primarno smisaon način. I upravo takvo sve je. I malo i veliko, i obično i neobično. I ovo ovdje i ono tamo. I ovako i onako… Sve ima puninu smisla i ljubavlju odiše ovdje u slici svijeta Vukovljeve pjesmarice«, naglasio je Žigmanov.       
          D. Bašić Palković