Obilježavanje obljetnice »Pučke kasine 1878.« okupilo je, kao i više puta ranije na manifestacijama ove institucije, prilično šaroliko društvo. Bilo je tu Bunjevaca raznih fela i opredjeljenja, čime se »Pučka kasina« ponovno predstavila kao organizacija koja pretendira fuzionirati razjedinjene bunjevačke frakcije. Svi koji su na svečanosti govorili pokazali su svijest o tome koliko je štetna, po same Bunjevce, politička, ali i osobna posvađanost njihove elite, međutim, iskorak nije napravljen. A, vjerojatno, za sada i neće biti, budući da nove ideje i stari ljudi obično ne idu skupa. Oni, koji su tijekom minulog desetljeća bili istaknuti akteri unutarbunjevačkog raskola, a takvih je među gostima »Kasinine« svečanosti itekako bilo, iscrpli su svoje kapacitete i njihov angažman teško da može biti koristan. Osim jednog, na koji oni, naravno, nisu spremni.
    Cijela stvar svakako nije beznadna i na duži rok zapravo je rješiva, ali ne onako kako bi to vjerojatno obje struje voljele – prevladavanjem jednih nad drugima. Pogotovu ne pod sloganom ‘nije važno čiji ste ako ste naši’, što je prituljena težnja, koja se ne može sakriti čak ni onda kada se javno želi biti pomirljiv.
    Pronaći minimum zajedničkih interesa prvi je korak u pravome smjeru i k pravome cilju. Upravo onako kako su to uradile dvije hrvatske stranke, koje su, pritisnute sumornom perspektivom u razjedinjenosti, pokušale zaboraviti prošlost i okrenuti se sasvim prozaičnim stvarima, kao što je politički opstanak, recimo.
    Lamentirati nad Bunjevcima kao »nekadašnjim gospodarima grada« sada je potpuno deplasirano. Vrijeme sukoba, dobrim dijelom nametnutih izvana zbog nečasnih ciljeva i interesa drugih, učinilo je svoje, i ovu je etničku zajednicu dovelo u duboku fazu samodestrukcije. Žele li se stvari zaista pokrenuti s mrtve točke, mora se platiti cijena. Ali, ovoga puta tu cijenu neka plate konkretni i »zaslužni« ljudi, koji su godinama tim sukobima nesebično pridonosili, da ne bismo i dalje svi zajedno plaćali.
Z. P.