Nedostojan opro{taj od velikog glumca

Štovani gospodine uredniče!
    Osvrćem se ovoga puta na »mini« komentar Vašeg novinara Robera G. Tilija, od 28. studenoga 2003. godine, koji je objavljen na stranici 34, pod uokvirenim naslovom »Neoprostivo« u povodu književne večeri Enesa Kiševića, pjesnika iz Zagreba, koja je upriličena u velikoj sali Muzičke škole.
    U cijelosti se slažem s konstatacijama iz spomenutog komentara, koji se može bukvalno primijeniti i na slučaj održavanja komemorativne sjednice u povodu smrti Geze Kopunovića, barda i doajena subotičkog glumišta, koja je održana dana 3. prosinca 2003. godine u 11 sati u Velikoj vijećnici Gradske kuće, pred neoprostivo malim brojem nazočnih (30), uključujući i članove uže rodbine pokojnika.
    Ništa bolja slika nije viđena ni na Senćanskom groblju, prilikom ukopa istog dana, što pada na opću sramotu naših sugrađana, prvenstveno institucija hrvatske zajednice.
    Kao što je pučanstvu vjerojatno poznato, Geza Kopunović je dobitnik Oktobarske nagrade oslobođenja grada Subotice iz sedamdesetih godina, kao i nagrade »Počasni građanin« Subotice iz 1998. godine, kao i to da je bio dugogodišnji prvak nekadašnjeg Hrvatskog narodnog kazališta, odnosno danas Narodnog pozorišta – Népszihnáz, sve do njegovog odlaska u mirovinu.
    Osim nekoliko kurtoaznih telegrama, mahom općinskih organa vlasti ni jedna hrvatska institucija se nije udostojila, s časnim izuzecima osim predstavnika HNV (Lazo Vojnić Hajduk) da svojom nazočnošću ili telegramom sućuti oda poštu preminulom umjetniku, koji je obilježio jednu kazališnu epohu u našem mjesnom kazalištu.
    Na komemorativnoj sjednici vrlo produhovljeno i s toplinom o liku i djelu govorili su Árpád Papp, predsjednik Izvršnog odbora SO, te Milovan Miković, književnik, Mihajlo Jančikin, kolega iz kazališta, njegova generacija, i Ljubica Ristovski, ravnateljica Narodnog pozorišta u ime kolektiva.
Grgo Bačlija, Subotica