»Rukopisi ne gore«

 

Tragovi postojanja kulture jednog naroda sadržani su i u materijalnoj i u nematerijalnoj kulturnoj baštini. Opstankom kulurnoga blaga opstaje i ovdašnje hrvatsko nacionalno pamćenje, a naša kulturološka samosvijest dokazala je svoju postojanost. Razni pokušaji odnarođivanja Hrvata, primjenjivani na ovim prostorima tijekom mnogih minulih desetljeća, ipak nisu dali željene rezultate. Jedan od tragova te postojanosti su i knjige, kao dio kulture naroda kojemu pripadamo. 

Ne radi se ovdje o izlizanim frazama kojima se želi ulagivati našoj hrvatskoj kulturi na banalan i jeftin način. Dovoljno je prisjetiti se jedne misli Tome Akvinskoga: »Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu«. Kada ne bi bilo takvih ljudi, vjerujem da ne bi bilo ni spomenutih pokušaja brisanja tragova postojanja kulture ovdašnjih Hrvata, počevši od zatiranja našega materinskog, hrvatskoga jezika u ovome podneblju, kao i nastojanja zatiranja novoštokavskoga ikavskog dijalekta. Možda vam ovakvo stanovište zvuči naivno, ali moje razmišljanje upravo zrcale riječi koje je zapisao Branko Čegec u knjizi kolumnističke proze »Fantom slobode«: »Okvir iz kojega sam počeo razvijati svoj odnos prema socijalnom i političkom okolišu najpouzdanija uporišta nalazi u literaturi, odnosno umjetnosti općenito«. Tek toliko, za određenje individualiteta i segmenata aktualnoga i povijesnog socio-političkog kontinuiteta, zbog prepoznavanja razlike u odnosu prema onima koji su, primjerice, kao kvazi-političari stjecali poene i položaje u Miloševićevu režimu izjašnjavanjem da su Bunjevci ne-Hrvati, dodvoravajući se nakon listopadskih promjena i drugim političkim opcijama, sve do danas, kada ogrnuti manipulacijskim plaštom na političkoj tržnici pozivaju na dijalog političke predstavnike ovdašnjih Hrvata. Ljubazno, nema što! I to je jedan od diskurza naše stvarnosti. 

Veliki napor u očuvanju kulturne baštine bunjevačko-šokačkih Hrvata uložio je i Ivan Kujundžić, svećenik, bibliograf, prevoditelj i pisac. Prošloga je petka obilježena 100. obljetnica njegova rođenja, a u povodu ovog jubileja svečano je otvorena zavičajna Bunjevačko-šokačka knjižnica Ivana Kujundžića koja se nalazi u subotičkoj župnoj kući svetog Roka. I ova je knjižnica jedan od znakova i uporišta opstojnosti naše kulture, a treba reći kako prošla vremena nisu bila naklonjena ovdašnjim hrvatskim piscima. Sjetimo se stradanja književnika, književnih kritičara i povjesničara, primjerice, Ante Sekulića, Geze Kikića, hajke na Balinta Vujkova, napada na Matiju Poljakovića, koji su svi etiketirani kao hrvatski nacionalisti, a uslijedile su zabrane objavljivanja. I Ivan Kujundžić je robijao, a za vrijeme montiranoga sudskog procesa 1948., veći dio fonda knjiga i časopisa koji je sakupio bio je konfisciran. Sjetimo se ovom prilikom i da je rukopis knjige »Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata« Matija Evetović završio 1941., a knjiga je objavljena tek 2010. godine. Mihail Bulgakov je proročki napisao u romanu »Majstor i Margarita« da »rukopisi ne gore«.

Prošloga tjedna NIU »Hrvatska riječ« je darovala komplet dosad objavljenih knjiga u nakladničkoj djelatnosti ove ustanove bereškome HKPD-u »Silvije Strahimir Kranjčević«, kao i dio naklade knjige Ante Jakšića »Duše zemlje«, koju je ustanova objavila u sunakladništvu sa ZKVH-a. Bio je to nastavak akcije darivanja knjiga hrvatskim udrugama kulture i knjižnicama u mjestima gdje u značajnijem broju žive Hrvati. Knjižnice su nezaobilazan dokumentarij naše kulture, pisma i svjetlopisi o životima bunjevačkih i šokačkih Hrvata, tamo se nalaze darovi za sve nas, usuprot svakom kulturnom i inom primitivizmu i teškim posljedicama po našu opstojnost.

Sjećanja su trajan zalog naše budućnosti, a čitajući te knjige, kao i knjige drugih hrvatskih izdavača u Vojvodini, među ostalim raznolikim čitateljskim iskustvima, vraćamo se sebi samima.

Z. S.