Tekst o minulog tjedna preminulom pjesniku, prevoditelju, esejisti, uredniku i korektoru, Petru Vukovu (1941. - 2003.) mogao sam nasloviti i s »Tihi odlazak mirnoga sanjara«, ili »Tihi odlazak mudroga i blagoga mudraca«, ili »Tihi odlazak dobrog čovjeka«, ali mi se pri vijesti o njegovoj nenadanoj smrti odmah asocijativno javio naslov pjesme pokojnog velškog poete Dylana Thomasa »Don’t go gently into that silent night« - Ne idi nježan u tu blagu noć…
    Uvijek u pokretu, s knjigom u šakama, katkad jednom od mnogih svojih lula koje je godinama skupljao, u uglu usana.        Bio je šutljiv i rijetko je ispoljavao emocije, premda je bio strastven i hipersenzibilan čovjek, istinska umjetnička duša, koja je ljubila glazbu klasičnih skladatelja, ali i suvremenu elektronsku i New Age glazbu. U poeziji je bio sveden, ali kontemplativan, senzualan ali i promišljen.         Kao urednik »Rukoveti« zaslužan je za ponajbolje brojeve ovog časopisa u cijeloj njegovoj povijesti, onaj o teoriji prevođenja i onaj posvećen Beli Hamvasu, primjerice. Nije bio najdulje urednik, ali je u doba dok je on bio prvi čovjek ovog lista, »Rukovet« doživjela svoje zvjezdane trenutke. Bila je, u pravom smislu te riječi, kulturni časopis europskog ranga, pa i svjetske razine. To je shvatljivo, jer je Petar Vukov imao sluha za bilo vremena, ali i dar da cijeni neprolazne vrijednosti minulih doba.
    Svoje tekstove, čak ni prijevode nikada nije objavljivao u listu koji je uređivao. Štoviše, nerado je objavljivao i (sjajne) tekstove svoga mlađeg brata, kao i Petra, nepravedno i nedovoljno afirmiranog i priznatog spisatelja i likovnog umjetnika, Ante Vukova.
    Petar Vukov bio je za ovo nesretno vrijeme kraja 20. stoljeća gotovo nepojmljivo moralan i karakteran čovjek, koji je uvijek stajao iza svoje riječi i svojih postupaka. Koji uvijek bijahu časni.        
    Ravnateljica subotičke Gradske knjižnice Zsuzsanna Kunkin na komemoraciji nakon smrti Petra Vukova izjavila je, između ostalog, kako je pokojnik bio među najsavjesnijim i najstručnijim radnicima kolektiva u kojem je proveo većinu svoga radnoga vijeka i iz kojeg je otišao u zasluženu mirovinu (ali je i dalje redovito svraćao na Zavičajni odjel, gdje je vodio duge razgovore s prijateljima, kolegama, umjetnicima, o životu, filozofiji, glazbi, i, dakako, književnosti).
    Zsuzsana Kunkin je još sa sjetom konstatirala kako pokojni Petar Vukov nije imao tu sreću da doživi tiskanje svog prvog romana nakon gotovo tridesetogodišnje književne šutnje, knjige o podsvijesti grada, o njegovoj onitričnoj povijesti. Ali knjiga će se tiskati. I zauzimati počasno mjesto u Gradskoj biblioteci, na zavičajnom odjelu. Kao što će, siguran sam, Petar Vukov u našim srcima i sjećanjima ostati zauvijek. Postati besmrtan.

R. G. Tilly