U traganju i pretraživanju, kako povijesti roka, tako i unutarnjih, ličnih svjetova, uspješni umjetnik skoro uvijek donosi novinu. Takav karakter nosi stvaralaštvo Mancea (Milana Manojlovića), čija je ovo treća ploča po redu.
    Mance ovoga puta odlazi korak dalje od dosadašnjih albuma i prezentira nam mnogo zrelije i kompleksnije djelo, a prvi put se u većoj mjeri pojavljuju i drugi instrumenti osim gitare. Osim Mancea, svirali su i Igor Pavlica (Haustor, Jinx), Damir Prica – Capri (Haustor, Pink Noise Quartet, De Reizende Verkoper), Hrvoje Nikšić (Kukuriku Street, Šumski, Tena Novak) i Viktor Krasnić (Šumski, Zli Bubnjari). Autorov vokal je krajnje specifičan, na relaciji između pjevanja i recitiranja, reminiscirajući na Rundekov poetski ton. Mance u najboljem kantautorskom maniru ispjevava pjesme satkane od svojih svakodnevnih refleksija. Nerijetko, Mance upliće neku vrstu pripovijedačkog bloka, dopunskih govora u uvodima, a češće o koncu pjesama. Tada se sasvim razotkriva sloboda njegove forme, točnije uporaba potpunog prepuštanja trenutačnoj inspiraciji, prepunoj nadrealnih sadržina. Premda na moment, zbog svoje jednostavnosti i infantilne spontanosti, pjesme zvuče naivno i parodijski, ipak se radi o zbilja snažnom i autentičnom emocionalnom iskustvu. Atmosfera zapisa nam realistično oslikava priče, neskrivenost živog snimka je velika, jer nosi u sebi intimne zvuke privatnih prijateljskih domova u kojima je album sniman. Ploča sadrži dvadeset i jednu numeru, koje su većinom kratke, ali svojom karizmom, one u glavi slušatelja odzvanjaju doista dugo. Autorov status nepoznanice širem glazbenom svijetu trajao je neko vrijeme kroz kritični period otkrivanja od strane poznatijih i popularnijih figura zagrebačke glazbene i alternativnije scene, kojima je Mance bio omiljeni glazbeni avangardist. Hrvatska glazbena javnost trebala se zapitati nad ovakvom pojavom, a naznaka spoznaje njegove fenomenalnosti je glazbena nacionalna nagrada »Zlatna kugla«, koju je Mance nedavno ponio u kategoriji pjevača godine.
    Mance je primjer kako se, uz iskreni pristup skladanju, s »malo« može doista puno.