Antun Mihanović nezaobilazna je pojava u književnosti ilirizma, a kao autor stihova naše himne živi s nama iz generacije u generaciju. Rođen je u Zagrebu, gdje završava gimnaziju, a zatim filozofiju i pravo. Najveći dio radnog vijeka proveo je u diplomatskoj službi, najprije kao austrijski konzul u Beogradu, potom u Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Iako boravi dugo izvan Hrvatske, usko je povezan s narodnim preporodom i zbivanjima u zemlji. Književni opus nije mu velik, ali je u literaturi stalno prisutan. Prvo književno djelo napisao je s devetnaest godina i tiskao u Beču 1815. godine. To je knjižica »Reč domovini« pisana kajkavskim dijalektom, a posvećena materinjem jeziku. To je doba zatiranja hrvatskog jezika, kad u javnom životu prevladava mađarski jezik, a u političkom latinski. Svojim djelom želi probuditi narodnu svijest, ljubav prema materinjem jeziku, ukazujući da se prava kultura može razvijati samo na materinskoj riječi. Njegovo dijelo pojavilo se prerano, ono nije imalo velikog odjeka, nije postalo luč potrebna da pokrene zapretale snage. To se desilo tek petnaest godina kasnije.
    Od 1935. godine Antun Mihanović objavljuje svoje pjesme u »Danici«. U njoj je objavljena i pjesma »Horvatska domovina« pisana štokavskim dijalektom i tiskana novim pravopisom (Gajevim). U doba narodnog preporoda pisanje se smatralo domoljubnom zadaćom. Iz mnoštva budnica, koje su nastale u to vrijeme, pjesma »Horvatska domovina« ističe se svojom umjetničkom ljepotom. Nadahnuti, puni zanosa stihovi opjevavaju ljepotu njegove zemlje, njenu slavu, starinu. Pejzaži se izmjenjuju sa slikama iz narodnog života, ne života aristokrata i građanina, već seljaka pri radu. Kao da je predosjetio njihovu namjenu, dao je stihovima svečani ritam, ali i potrebnu lakoću i gipkost.
 Lijepa naša domovino, /  Oj junačka zemljo mila, / Stare slave djedovino,
 Da bi vazda česna bila! / Mila, kano si nam slavna, / Mila si nam ti jedina,
 Mila, kuda si nam ravna, / Mila, kuda si planina!