Je li život što okom gledamo?
Il’ možda smrt prid sobom imamo?
Ili je zar samo – smrtna slika,
Što se stere duž cilog vidika?

Svud osićaš silovita daha
Od kog nam se isti zrak smrzava.
Bez života sve je ukočeno;
Siverina i inje ledeno.

Mrtva polja ništ’ ne oživljuje,
Ista voda – sledita tuguje,
Rosa, kiša, zrak ne osvježava;
Jer i s njima naopako biva.

Prije što bi na zemljicu pali,
Plinom mrzlog vitra su postali.
Koj’ kan’ da bi s njima se igrao
Zanosi ih i šopa kud-kamo.

Ista zemlja postala ledena
Kano da je od sama kamena,
Te – da zbilja smrtni oblik ima;
Snižni pokrov dala joj je zima.



STJEPAN GRGIĆ KRUNOSLAV (1836.-1914.) rodio se u Vancagi, na području Bajskog trokuta. Iako ima samo pučko obrazovanje, u »Nevenu« za 1909. godinu čitamo i ove retke o Stjepanu: »… daje savita u općinskim pitanjima, velika okolica Baje zna za Grgića Stipana. Pomaže on u književnom poslu našemu velikom Antunoviću, a sudiluje s književnicima Subatice u vrime Kalora Milodanovića«. Grgić je osim općih domoljubnih stremljenja ostavio više pjesama s opisnim motivima, kao npr. »Smrt u prirodi«. To su ujedno prve uspjelije deskriptivne pjesme u preporodnoj književnosti Bunjevaca. Grgić je 1880., tiskao svoje zbirku »Pisme za veselje«, a objavljivao je pjesme na stranicama »Danice« i »Nevena«.