Gdje god da se čovjek današnjice okrene, lako se može susresti s pričom o globalizaciji. Takav fenomen teško da je mogao nešto zaobići, te se u svom uopćivanju odrazio i na područje glazbe. Stavovi o ovoj pojavi su više nego podijeljeni, ali nepobitno stoji da je upravo globalizacija na svjetsku pozornicu uvela, do tada mnogima nepoznate, lokalne i regionalne glazbene tradicije. Tako su se spomenuti okviri (posebice u tržišnom kontekstu) proširili, a mediji ih vremenom uokvirili zajedničkim nazivnikom – world music.
    U ovakvoj postavci stvari bilo nam je lako prepoznati autentično djelo pjevačice, flautistice, skladateljice i autorice tekstova Tamare Obrovac. Ova Puljanka posljednjih godina predstavlja jednu od najzanimljivijih osobnosti glazbene scene u Hrvatskoj, a, sudeći prema njezinoj internacionalnoj karijeri, možda i šire. Njezin uspjeh građen je na sposobnosti drugačijeg, novog iščitavanja i interpretiranja narodne glazbe vezane za područje Istre. Takvoj posebnosti ponajviše je pridonijelo njezino iskustvo iz jazza, u čijim se izvedbama, prije istraživanja u etno glazbi, Obrovac potvrdila.
    »Transhistria« je njezin treći, pretposljednji album. Nakon što je na prijašnjem albumu »Ulika« (1998.) uspješno u prvi plan postavila istarsko glazbeno nasljeđe, takva je stilska odrednica i ovoga puta nastavljena. Ali i proširena, zahvaljujući skupini glazbenika s kojima je u to vrijeme počela surađivati (Dario Marušić – violina, glas, Elvis Stanić – gitara, harmonika, Žiga Golob – kontrabas, Kruno Levačić – bubnjevi, udaraljke) i s kojima je kreirala jedan originalni etno-jazz koncept. Prateći jazz ansambl se, koristeći i arhaični tradicionalni instrumentarij, aktivno nadopunjuje s vodećim glasom, stvarajući na momente pomalo hermetične glazbenički zahtjevne, ali isto tako i jednostavne, gotovo zabavne, atmosfere. Biva nam jasno, a to je uvijek neophodno za uspjeh, da ansambl u ovome uživa, te – iako se radi o zahtjevnom projektu – čini kako su ga oni s lakoćom proveli u djelo.
    Arhaični dijalekt je oživljen, istarska čakavština otrgnuta s usana prošlosti. I premda možda nije uvijek lako razumjeti o čemu pjeva, načinom na koji to Tamara čini poruka dobiva na univerzalnosti i postaje jasna. Ona je spontana, sklona improvizacijama, i u svojoj priči potpuno slobodna. Baš kao u stihu »Moja mi duša leti kakoj ptica« u pjesmi »Šenica«.
    »Transhistria« je, u najkraćem, vrhunski proizvod u svome žanru. Sve ostalo je pitanje ukusa…                              D. B. P.