Kratka i teška bolest bila je jača od gorostasne dobričine koja je cijeli svoj život posvetila  novinarskoj profesiji, ispisujući tisuće i tisuće novinskih napisa među kojima se našla i njegova kolumna »Mornarska pisma« koju je u razdoblju od veljače do travnja 2010. godine pisao za »Hrvatsku riječ«. Osim jedinstvenoga i specifičnog stila izražavanja njegovi su tekstovi uvijek bili puni ljudske topline, bilo da su pisani o velikim i poznatim događajima, bilo da su govorili o životima tzv. malih ljudi. Mosor je u svaki svoj tekst umio utisnuti djelić svoje velike duše, na svoj originalni i prepoznatljivi način, počesto britkim jezikom i osebujnom igrom riječima, ali uvijek pazeći da nitko ne bude povrijeđen njegovim novinarskim radom. Volio je život, živio ga je možda i prebrzo, a oni koji su ga imali sreću poznavati dobro su znali da Mosor ne može drukčije živjeti. Novinarski crv neprestano ga je grizao i vodio na brojna putovanja s kojih je objavljivao zanimljive priče, reportaže, intervjue, pa je često znao zalaziti i u ove naše vojvođanske krajeve. U Subotici je imao mnogo prijatelja, u Novom Sadu i Beogradu također, i uvijek kada bi došao bio je rado dočekan gost koji svojim dolaskom donosi radost i veselje. Na koncu, tko je samo jednom bio u njegovu društvu nije mogao odoljeti smijehu, njegovim šalama i komentarima po kojima će Milorad Bibić Mosor ostati zauvijek upamćen. Volio bih da ga tako pamtimo ...

Adio kumpanjo!

 

H.R.