Je li dobar zakon dovoljna garancija da će novinarstvo u jednoj zemlji biti izbalansirano, objektivno i nepristrano, čemu se teži u državama koje poštuju demokratske principe, ili se ponekad mora posegnuti za još jednim prstenom zaštite profesije u obliku nekakvoga etičkog kodeksa? No, pitanje se može i obrnuti: je li bilo kakav moralni kodeks jači od zakona koji udara tamo gdje najviše boli – po džepu ili slobodi?
    Ove naizgled retoričke dileme izgleda neće omesti vojvođanske novinare, ili barem dio njih, da uskoro donesu etički kodeks ponašanja medija prilikom prezentacije pitanja nacionalnih manjina i etničkih skupina. Prijedlog toga kodeksa prilično je uspješno prošao javnu raspravu, na kojoj su sudjelovali predstavnici čak četrdesetak različitih redakcija, i najavljeno je da bi taj dokument mogao biti potpisan 18. studenoga u Novom Sadu.
    Zagovornici donošenja ovakvog papira moralnog obvezivanja smatraju kako se u kolijevkama demokracije potvrdilo da moral, etika, tradicija, nepisana pravila i smisao za fair play često bolje funkcioniraju od pisanih zakona. Moguće je da je u demokratskim kolijevkama to tako, ali pitanje je – mogu li se baš sva iskustva razvijenih preslikati na ovdašnji kaos. Ako zakon, kao metoda represivne sile, nije u stanju u potpunosti osigurati novinarstvo u kojem će biti, recimo, zabranjeno izazivati izraze rasizma, ksenofobije i destruktivnog nacionalizma, pitanje je kako će to uspjeti moralna načela, potpisana ili nepotpisana.
    Oni, koji su uopće spremni razgovarati o moralnim vrijednostima u novinarstvu, neupitni su glede potpisivanja i pridržavanja etičkog kodeksa. Problem je, međutim, u činjenici da oni, koji etičke norme ne poštuju, nikakvim kodeksom ne mogu biti utjerani u njih. Kakav će to profesionalni kodeks, ako ne strašni zakon, spriječiti velike medije, pa i one manje, da u svojim programima i na svojim stranicama obrate pozornost kome se i na koji način, te s kakvim porukama, obraćaju? U šumi nereguliranih odnosa u domaćim medijima, osobito elektronskim, čiji vlasnici lakše dolaze do frekvencija nego do novinara, konačno bi trebalo zavesti reda. Sredstva informiranja imaju nezamjenjivu ulogu u formiranju javnog mnijenja, njihov je doprinos stvaranju vrijednosnog sustava ogroman, i zato ne smiju biti prepušteni stihiji, bez obzira jesu li u javnim ili privatnim rukama. Odgovornost za medije je odgovornost za mentalno zdravlje društva.
Z. P.