Ulederiko Donadini rođen je u Plaškom u Lici 8. travnja 1894. godine. Obitelj potječe iz Italije (Vicenza), koja se oko 1750. godine doselila u Korčulu. Donadinijev otac Ivan bio je inženjer šumarstva u Dalmaciji i Lici. Donadini je rastao u brojnoj obitelji između očeva financijskog i moralnog bankrota i blage, bogobojazne i boležljive majke. Završio je višu realnu gimnaziju u Zagrebu i apsolvirao Prirodoslovni fakultet. Godine 1914., u vojsci simulira duševnu poremećenost, pa je 1915., otpušten. Neko vrijeme službovao je na Preparandiji u Petrinji (1918.), na gimnaziji u Zagrebu i Vinkovcima (1920.). Od kraja 1921., do veljače 1923., bio je s prekidima deset mjeseci u stenjevačkoj duševnoj bolnici, kao shizofrenik i plućni tuberkulotik. Te su ga bolesti dovele do samoubojstva 10. svibnja 1923. godine.
    Natprosječna darovitost Ulderika Donadinija izgorjela je u užurbanom i neurotičnom traganju za stilom djela i izrazom opsesija vremena kojem bijaše sugovornik. Donadini je u svojih nekoliko knjiga proze, drame i eseja ostavio ne samo svjedočanstvo o svojem sudjelovanju u jednom burnom razdoblju hrvatske književnosti, kojemu je i sam davao određeni ton, nego je u tim djelima nejednake umjetničke snage nagovijestio otvorenost prema mnogim dubljim i značajnijim problemima no što ih je sam mogao u tom kratkom bavljenju literaturom ostvariti djelima.
DVIJE KONSTANTE: »Gotovo cjelokupno djelo Ulderika Donadinija, cjelokupna bitna problematika ovog pisca sadržana je u materijalu fiksiranom u fragmentu ‘Roman o bešćutnom i posve logičnom đavolu’, koji je objavljen negdje u vrijeme kada se Donadini kao određena ličnost počeo nedvosmislenije isticati među književnim pokušajima svojih vršnjaka. U toj činjenici valja potražiti razloge zašto su svi Donadinijevi romani u svom odvijanju, u razvoju fabulacije tako jednostavni«, piše među ostalim književni teoretičar Branimir Donat o djelu Donadinija, ističući kako su svi ti romani određeni s dvije konstante koje su međusobno antagonistične, ali u Dondinijevu slučaju lako uočljive i za karakter njegova djela presudne, a to su: socijalni podaci i individualna psihologija junaka.
    Već u ranijem razdoblju u Donadinijevoj prozi možemo razaznati utjecaje domaćih i stranih autora kao što su Matoš, Hoffman, Poe ili Prybyszewski. Međutim, Donadini čini, poput Kamova, otklon s bitnim pomakom u smislu dijabolične paradoksalne ironije. »U Donadinijevim je pričama prepoznati, a slično je i u dramama, i Matošev, kao dakako i ono što stoji ‘iza’ Matoša, simbolizam, i lirski impresionizam, ali i groteskni ekspresionizam, upotpunjen s elementom fantastičnoga, iracionalnoga, alegorijsko-paraboličnog, dijabolično-demonizacijskoga do granice psihopatologije«, piše književni teoretičar Cvjetko Milanja o Donadinijevom književnom pismu. Donadini je postao pjesnik apoteoze pada, pjesnik apsolutne deziluzije čovjeka kojeg u ime Nietzchea, Strindberga, Baudelairea, Hoffmana i iznad svih Dostojevskog, ovaj pisac pokušava lišiti aureole papirnatog optimizma književnosti onoga vremena.
TRAGIČNA VIZIJA ŽIVOTA: Novela »Đavo gospodina Andrije Petrovića« navješćuje pravog Donadinija, onoga koji će kasnije napisati novele »Doktor Kvak« i »Jakov Žleb«. »U Donadinijevoj prozi imaginacija zla postaje ekvivalent dominantnog egzistencijalnog osjećaja, ali ona u isto vrijeme postaje i retoričko sredstvo da se taj dominantni osjećaj izrazi na što prikladniji način. Zato kod Donadinija uvijek dominira reverzija osjećaja – on zamjenjuje zlo dobrim, moral nemoralom, kod njega se miješaju crte flagelanta s crtama ironičara koji zdravlje zamjenjuje kultom patnje, prividnu sreću definitivnom katarzom«, piše Branimir Donat. Kada se likovi, kao npr. Andrija Petrović, počinju pitati o dosadi i jednoličnosti malograđanskog života, nastaju različite vrste »razrešenja« i »katarze«. Donadini se u toj noveli poigrava prazninom umišljene malograđanske egzistencije, suprotstavljajući joj samo u snu figuru diabolisa, dok u noveli »Jakov Žleb«, Donadini prijašnji prostor sna ozbiljuje, pa groteska prelazi u tragediju tematizirajući bankrot humane ideje. Branimir Donat piše kako se Donadini vrlo često služi pastišem, iako je ironičar, a etički problem nesretne svijesti koja se po njegovu uvjerenju iskupljuje tek kroz kult patnje predstavlja nam Donadinija kao pisca tragične vizije života, kao pisca koji pripovijedajući povijest svojih iskustava ispovijeda bol poniženog i uvrijeđenog čovjeka.
    Donadinijevi romani stoje svojom tragičnom grotesknošću na pola puta između Dostojevskoga i Kafke. Donadinijevi junaci se sudaraju sa svojim Drugim, sa svojom sviješću, pravom, autentično ljudskom. »Katarzična se situacija razrješuje naglim groteskno-apsurdnim obratom, a da pritom Donadini svoje likove ne ostavlja u pukoj karikaturalnosti, jer čak ne bi ispali ni ironijski, nego smiješni, pa im ostavlja težinu životne nesreće, i otud jamačno bar djelomično patos tragičnosti«, piše Cvjetko Milanja o romanima Donadinija, koji kao pisac pripada onoj širokoj struji europskog modernizma koji pokušava izraziti psihološkog čovjeka u njegovu totalitetu, ne zazirući pri tome ni od pogleda u najintimnije sfere njegova doživljavanja. Donadini je ponudio tematski i motivski repertoar koji je ubrzao tehnologiju ekspresionističkoga eksperimenta, kao značajne stilske paradigme u hrvatskoj međuratnoj književnosti.