Još prije bitke kod Leipziga 1813. godine, u kojoj je Napoleon poražen, vojska Austrijske Carevine prodrla je na područje Ilirskih provincija. Bez većih bitaka, povukli su se francuski vojnici i činovnici do sredine 1814. godine iz Istre, Dalmacije i s područja Banske Hrvatske južno od Save. Stanovnici su austrijsku vojsku dočekali kao oslobodilačku. Svećenstvo i plemstvo očekivalo je povrat imovine i starih povlastica, građanstvo je željelo mir i političku stabilnost, obrtnici su željeli ponovnu uspostavu cehova, a seljaci su bili razočarani u francusku vlast koja im nije podijelila zemlju. U Vojnoj su se krajini nadali prestanku ratova i povratku vojnika s bojišnica.

PROTIVLJENJE: Godine 1816. na području bivših Ilirskih pokrajina ustanovljena je Kraljevina Ilirija, zasebna politička jedinica Austrijskog Carstva čemu se usprotivilo i hrvatsko i mađarsko plemstvo; hrvatsko, jer područja južno od Save nisu vraćena Banskoj Hrvatskoj, a mađarsko jer je tim postupkom okrnjeno pravo Ugarskoga Kraljevstva.

PODRUČJE: Kraljevina Ilirija obuhvaćala je dijelove slovenskih zemalja te prekosavske dijelove Banske Hrvatske. Dalmacija je proglašena krunskom zemljom. Dobila je zaseban Zemaljski sabor i vladu čije su ovlasti bile skromne. Dalmacija se dijelila u okruge; u zadarski, splitski, dubrovački i kotorski – sjedište je namjesnika bilo u Zadru. Od Kraljevine Ilirije izdvojena je i Istra s kvarnerskim otocima. Političko je središte Istre bilo u Pazinu. Ubrzo je Istra s još nekim područjima priključena u Austrijsko primorje. Vojna se krajina vratila pod vojnu upravu Beča – u pukovnijama je uslijedilo protjerivanje časnika i vojnika koji su bili skloni Napoleonu.

ADMINISTRACIJA: Administracija Kraljevine Ilirije bila je krajnje neučinkovita. Malo se pažnje pridavalo razvoju gospodarstva, državu su preplavili doušnici, izbile su brojne bune i već 1822. godine Kraljevina Ilirija bila je ukinuta.             g