Katoličko groblje u Velikoj Gredi

Obitelj Gašparović je zaslužna što je mali broj i veliki udio Hrvata u Markovićevu od statističkog značaja, i što su na popisima oni bili gotovo uvijek treći narod, nakon Srba i Mađara

Markovićevo je seoce u općini Plandište, prvo na lijevoj obali Brzave nakon ulaska ove rijeke na teritorij Srbije. U njemu poznavatelji demografije Banata ne bi očekivali tragove Hrvata, pa pozornost privlači nekoliko grobova na katoličkom dijelu mjesnoga groblja. Najstariji od njih pripada Ludvigu Gašparoviću (1884. – 1964.). Njegov unuk Nedeljko Gašparović, koji još živi u selu, navodi životnu priču ovoga čovjeka, otkrivajući malo poznate putove dolaska Hrvata u Vojvodinu.

»Moj djed rođen je u mjestu Grižane kod Crikvenice. Po zanimanju je bio zidar, mobiliziran u austrougarsku vojsku tijekom Prvog svjetskog rata, a u ratnim operacijama zarobljen u Srbiji. Iz Niša je otišao u Grčku, gdje se pridružio Srpskoj vojsci i sudjelovao u proboju Solunskog fronta. Kao srpski dragovoljac, u agrarnoj reformi u Markovićevu je dobio državnu zemlju, kupio kuću i nastavio se baviti svojim zanatom. Sudjelovao je u gradnji ‘Bijelog dvora’, rezidencije koju je u Beogradu sagradio kralj Aleksandar Karađorđević«, navodi treći u generacijama banatskih Gašparovića. Ludvig je, po podacima Župe Grižane, bio sin Frane i Ane r. Gašparović. Prva mu se supruga zvala Kristina, r. Petrović, a druga Marija, r. Franić. Imao je sina Franu i kćer Anu koji su podigli spomenik na njegovu banatskom počivalištu. Na tom se groblju, osim četiri grobnice iz ove obitelji, nalazi i grobnica Ane Velikić koju je podigao njezin sin Jure, te grobnica obitelji Andrić, uz nešto veći broj mještana Mađara.

Srušeni molitveni dom i sadašnja katolička crkva u Velikoj Gredi

Mali broj i veliki udio Hrvata

Obitelj Gašparović je zaslužna što je mali broj i veliki udio Hrvata u Markovićevu od statističkog značaja, i što su na popisima oni bili gotovo uvijek treći narod, nakon Srba i Mađara. Crkvene statistike navode sedam Hrvata katolika 1935. godine. U drugoj polovici proteklog stoljeća po popisima bilo ih je: devet 1953. (1,48%), pet 1961. (1%), 10 1971. (2,38%), šest 1981. (1,93%), isto koliko i deset godina kasnije (2,51%), te najviše – osam 2002. (3,7%). U preostala dva popisa u tekućem tisućljeću broj Hrvata bio je ispod minimalnog za javno prikazivanje, dakle manje od tri osobe.

Pogled u povijest Markovićeva govori o tome kako je od 1783. do 1789. godine tadašnja Kriva Bara bila komorska pustara koju su u zakupu držali trgovci stokom. Kasnije je prešla u vlasništvo obitelji hrvatskoga baruna Ljudevita Bedekovića, koji je 1842. naselio mađarske katoličke obitelji iz sjevernobanatskih sela Sajana i Bikača kao svoje radnike. U posjedu obitelji Bedeković ostala je do 1860. godine, kada je prodana obitelji Gyertyánffy. U mađarskoj revoluciji godine 1848. Srbi su spalili cijelo naselje, stanovnici su pobjegli te se mjesto počelo ponovno podizati tek nakon 1850. godine.

Prvi katolički molitveni dom bio je smješten u zgradi škole od 1839. Nakon što je crkva Blažene Djevice Marije pomoćnice kršćana u susjednom selu Sečenovo (danas Dužine) 1952. srušena, katolici su se iselili iz tog naselja. Ova zajednica novi molitveni dom dobila je 1977. godine. Posvećen je svetoj Katarini Aleksandrijskoj, i nalazi se, uz zvonik, u Ulici Bratstva i jedinstva br. 1. Jezik bogoslužja je mađarski, no mise se služe iznimno rijetko. Ipak, uređenje molitvenoga doma privlači značajnu pozornost, te je tako dugogodišnji poznavatelj crkvenih prilika ovoga kraja g. János Lelik primjetio da se u nedavnom uređenju molitvenog doma angažiralo više od 20 vjernika. Filijala Markovićevo pripada katoličkoj župi Plandište.

Hrvatski veleposjednici Velike Grede

Premda današnje selo Velika Greda, još jedno u današnjoj općini Plandište, nije bilo naseljeno značajnijim hrvatskim stanovništvom, njegov pomen u historiografiji Hrvata u Vojvodini temelji se na ulozi hrvatskih veleposjednika koji su u XIX. stoljeću utjecali na gospodarski i društveni ambijent (i) toga prostora.

Dvije pustare: Velika Greda i Zőldes koncem XVIII. stoljeća ustupljene su Zagrebačkoj biskupiji u zamjenu za oduzeta biskupijska dobra u Pokuplju za potrebe učvršćivanja Vojne granice. Kolonija Zőldos naseljena je Mađarima, no u Mađarskoj revoluciji je stradala i bila raseljena. Nakon tog događaja, veleposjednik Đuro pl. Parčetić, naselio je 1850. godine na području pustare Velika Greda Nijemce iz susjednog Plandišta kao radnu snagu za svoj posjed i tako utemeljio novo naselje koje je po njemu nazvano Georgshausen, što je i u njemačkoj i mađarskoj inačici i dalje naziv ovog sela. Atar Velike Grede imao je 1852. godine 63 zemljoposjednika, od kojih su većina bili Hrvati iz Neuzine i Konaka, te neki iz Velikog Bečkereka: 29 ih je bilo iz obitelji Berković, 11 iz obitelji Ilijević, po sedam iz obitelji Mikšić i Novaković, dva iz obitelji Kovačić, tu je bio spomenuti Parčetić te Josip Petrović, dok su ostatak bili vlasnici Srbi i Nijemci. U samom selu Hrvata je vjerojatno bilo malo. Pred kraj XIX. stoljeća došlo je do promjena u vlasništvu i Hrvati se više ne bilježe kao zemljoposjednici.

Katolička crkva srušena pa ponovno sagrađena

Većina stanovništva Velike Grede do konca II. svjetskog rata, bez obzira na doseljavanje srpskog življa nakon I. svjetskog, bili su Nijemci. Godine 1935. u katoličkoj filijali u Velikoj Gredi od 908 vjernika 742 su bili Nijemci, 169 Mađari i sedam Hrvati. U popisu stanovnika po prezimenima u tom razdoblju navode se članovi obitelji koje po podrijetlu jesu hrvatske, no nepoznato je kako su se nacionalno izjasnile: Ilijević, Berković i Milovan, dok se na trenutačnom katoličkom groblju u selu nalazi samo jedna grobnica s najmanje tri sahranjena člana obitelji Berković, uz napomenu da je groblje u središtu sela uništeno izgradnjom škole. U svim popisima od druge polovice XX. stoljeća Hrvata u Velikoj Gredi je manje od 2%, a od 1991. su te brojke jednoznamenkaste. Po posljednjem popisu u selu od 922 stanovnika Hrvatima su se izjasnile tri osobe. Najveći broj mjesnih katolika su Mađari i (nakon II. svjetskog rata doseljeni) Slovenci.

U selu je postojao molitveni dom sagrađen 1912., no svetac zaštitnik ostao je nepoznat. Dom je, po nalogu državnih vlasti 1949. godine srušen. Još 1971. kupljeno je mjesto za novi, no on nije sagrađen. Nova crkva Pohoda Blažene Djevice Marije podignuta je u Školskoj ulici i posvećena 2005. za vrijeme zrenjaninskog biskupa Lászlóa Huzsvára. Arhitektura je vrlo slična onoj primijenjenoj tijekom izgradnje još tri banatske »male« crkve početkom XXI. stoljeća: u Vlajkovcu, Busenju i Dobričevu. Za razliku od mnogih naselja u Vojvodini kojima su katoličke crkve nakon II. svjetskog rata srušene, Velika Greda bilježi specifičan kontinuitet: staro »njemačko« sakralno zdanje je porušeno, no u istom selu je, u novim okolnostima, nakon 56 godina sagrađena nova katolička crkva. Rijetka bogoslužja se slave na mađarskom jeziku, a katoličkom pastvom upravlja župnik iz Jermenovaca.

Izvori: Feliks Mileker, Kosta Pantić i Dušan Belča: Letopisi opština u Južnom Banatu;
Erős Lajos: Adalékok a Zrenjanini-Nagybecskereki Egyházmegye történetéhez; Josef Wüst: Lost Homeland Georgshausen

Marko Tucakov

Molitveni dom sv. Katarine u Markovićevu