Manjinska prava ne smiju biti predmet povremenog političkog interesa niti pitanje koje se otvara samo kada su odnosi Zagreba i Beograda bolji ili lošiji. Ona su pitanje standarda demokracije, vladavine prava i odgovornosti države prema svojim građanima

Hrvatsko-srpski odnosi i dalje su opterećeni otvorenim pitanjima iz prošlosti, političkim nesuglasicama i manjkom međusobnog povjerenja. Rad Međuvladinog mješovitog odbora za zaštitu manjina, političkih odnosa Zagreba i Beograda te optužbi o hrvatskom uplitanju u unutarnja zbivanja u Srbiji teme su o kojima u intervjuu za Hrvatsku riječ govori zamjenik veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Srbiji Ivan Zeko-Pivač. Poseban dio razgovora posvećen je hrvatskoj zajednici u Srbiji – njezinu položaju, ostvarivanju manjinskih prava, institucionalnoj stabilnosti i predstojećim izborima za Hrvatsko nacionalno vijeće.

► Na dužnosti zamjenika veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Srbiji ste oko dvije godine. Došli ste u Srbiju u trenutku kada službeni Beograd i Zagreb nisu imali baš prijateljske odnose. Nažalost, tako je i sada. Koliko na bilateralne odnose utječu otvorena i neriješena pitanja iz prošlosti?

Otvorena i neriješena pitanja iz prošlosti nedvojbeno snažno utječu na hrvatsko-srpske odnose. Ona nisu samo pitanja povijesti i diplomacije, nego često imaju vrlo konkretan ljudski i emocionalni sadržaj – osobito kada je riječ o nestalim osobama, pristupu arhivima, povratku imovine, položaju manjina ili pitanjima vezanima uz ratna stradanja. Mislim, međutim, da je važno napraviti razliku između suočavanja s prošlošću i njezina stalnog političkog instrumentaliziranja. Prošlost se ne može promijeniti, ali može se odlučiti hoće li ona biti prepreka budućnosti ili će se njezina otvorena pitanja rješavati odgovorno, kroz institucije i izravni dijalog. U lipnju ove godine ministri Gordan Grlić Radman i Marko Đurić razgovarali su, među ostalim, o tim pitanjima, uz naglasak na potrebi političke volje i konkretnih rezultata. Važno je naglasiti kako je ministar Grlić Radman, svojim angažmanom, od samoga početka vrlo jasno pokazivao da je, unatoč svim otvorenim pitanjima i razlikama koje postoje između Republike Hrvatske i Republike Srbije, spreman razgovarati i tražiti prostor za suradnju. Činjenica da je u protekle dvije godine čak dva puta dolazio u Republiku Srbiju pokazuje koliko mu je osobno važan neposredan dijalog i koliko želi da se hrvatsko-srpski odnosi ne vode kroz javne polemike i međusobne prozivke. Njegov je pristup vrlo otvoren i angažiran – čvrsto zastupati hrvatske interese i otvoreno govoriti o problemima, ali istodobno pružati ruku suradnje i tražiti ono što dvije zemlje mogu zajedno napraviti. Posebno je važno pitanje nestalih osoba. Tu nije riječ samo o složenom političkom pitanju, nego o obiteljima koje desetljećima čekaju odgovor gdje su njihovi najbliži. Zato smatram da bi upravo na tom području trebalo pokazati najveću odgovornost i najmanje političkog nadmetanja. Prošlost jest jedan od razloga zbog kojih su odnosi složeni, ali ne mora biti razlog zbog kojeg će takvi i ostati. Ključno je otvorena pitanja rješavati jedno po jedno, bez relativiziranja odgovornosti i bez stalnog vraćanja na njih u dnevnopolitičke svrhe. Važno je razgraničiti uzroke i posljedice svega što se dogodilo, pritom ne ističući isključivo ono što predstavlja politički interes. Odgovornost diplomacije upravo je u tome da, ne zaboravljajući prošlost i poštujući žrtve Domovinskog rata, otvara prostor za odnose koji će biti određeni interesima i potrebama ljudi koji danas žive u objema državama.

► Međuvladin mješoviti odbor za zaštitu manjina (MMO) između Republike Srbije i Republike Hrvatske nije se sastajao nekoliko godina. Što koči rad Odbora? Kada se susreću ministri vanjskih poslova uvijek se govori da će obje strane pojačati i ubrzati svoje aktivnosti kroz rad povjerenstava za pojedina otvorena pitanja, kako bi se što prije postigli konkretni rezultati. Ima li nekih razgovora barem na razini posebnih komisija?

Istina je da se Međuvladin mješoviti odbor za zaštitu manjina nije sastajao nekoliko godina i žao mi je zbog toga, jer je riječ o važnom mehanizmu izravnog dijaloga o položaju hrvatske manjine u Republici Srbiji i srpske manjine u Republici Hrvatskoj. Kada govorimo o tome što koči rad Odbora, rekao bih da je najveći problem nedostatak kontinuiteta i političke dinamike koja bi omogućila da se dogovoreno doista i provede. Nije problem u tome da nema tema o kojima treba razgovarati – upravo suprotno. Postoji niz pitanja koja treba sustavno pratiti, zbog čega je važno da Odbor ne bude samo mjesto na kojem se konstatira stanje, već mehanizam koji će dovoditi do konkretnih rješenja. Na već spomenutom sastanku u lipnju ove godine ministri su ponovno razgovarali o potrebi održavanja novog sastanka nacionalnih koordinatora i revitalizacije rada pojedinih komisija. Naravno, od razgovora je potrebno prijeći na rezultate zbog čega bih bio, u smislu usuglašenog, oprezno optimističan. Na kraju, upravo su manjine jedan od najvažnijih mostova između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a njihov položaj ne bi trebao biti predmet političkog nadmetanja, nego područje na kojem možemo pokazati da je suradnja moguća i kada se oko drugih pitanja ne slažemo. Sve je u domeni političke volje i htijenja. U tom smislu valja imati na umu da Vlada Republike Hrvatske, na čelu s predsjednikom Andrejom Plenkovićem, već gotovo desetljeće pokazuje kontinuitet u nastojanju da se održi kvalitetan i konstruktivan dijalog s Republikom Srbijom. O tome svjedoči i činjenica da je posljednji sastanak koordinatora za otvorena pitanja, u listopadu 2024. godine, održan upravo u Zagrebu. Neka i ovim putem bude jasno rečeno – na svaki poziv za razgovor i nastavak dijaloga pristupit ćemo konstruktivno, odgovorno i otvoreno. Međutim, za uspješan dijalog, kao i za tango, potrebno je dvoje.

► Uz te nagomilane problem iz prošlosti nakon pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu i prosvjeda studenata Republika Hrvatska u tabloidima, pa i izjavama političara spominje se kao država koja podupire ili pokušava utjecati na prosvjede. Zašto je takav narativ dominantan u Republici Srbiji?

Republika Hrvatska dosljedno poštuje suverenitet Republike Srbije i ne miješa se u njezina unutarnja politička pitanja. To je jasno i čvrsto stajalište koje zastupamo u svim prilikama i koje smo više puta ponovili. Narativi koji se povremeno pojavljuju u dijelu medija ili u političkom prostoru ne mijenjaju tu činjenicu. Ne želim nagađati o razlozima zbog kojih se Republika Hrvatska u pojedinim okolnostima spominje u kontekstu unutarnjih političkih zbivanja u Republici Srbiji. Smatram da je važno razlikovati političku retoriku od službenih odnosa između dviju država. Politička arena ima svoja pravila igre, a približavanje izbora ih dodatno mijenja. To ne opravdavam, ali mogu razumjeti zašto se događa. Istovremeno, to nikako ne podržavam. Naš je interes, kao i interes cijele Europske unije, stabilna, prosperitetna i europski usmjerena Republika Srbija, kao i razvoj kvalitetnih bilateralnih odnosa. Uvjeren sam da se međusobno povjerenje gradi prije svega kroz izravnu komunikaciju, redoviti politički dijalog i konkretne oblike suradnje, a ne kroz medijske interpretacije ili optužbe koje mogu opteretiti odnose. Zato ćemo i dalje biti usmjereni na ono što smatramo najvažnijim – otvoreni dijalog, rješavanje otvorenih pitanja i jačanje suradnje u područjima u kojima postoji zajednički interes i korist za građane obiju država.

► Nekim državljanima Republike Hrvatske 2025. godine uskraćen je boravak u Republici Srbiji, uz obrazloženje da su sigurnosna prijetnja za Republiku Srbiju. Ima li sada slučajeva da se državljanima Republike Hrvatske ne dozvoljava ulazak u Republiku Srbiju, da im se uskraćuje boravak?

Ne bilježimo trenutačno takve slučajeve i to je dobro. Štoviše, nakon više slučajeva u travnju prošle godine, o kojima ste i sami pisali, nismo bilježili slične pritužbe, što je također dobro. Iskreno se nadam da će tako i ostati i da više neće dolaziti do postupanja poput ovih koja nam, gotovo godinu i pol nakon, ostaju nejasna.

► Inicijativa mladih za ljudska prava objavila je izvješće »Dosje Hrvatska 2: Protjerivanje, targetiranje i drugi primjeri kršenja ljudskih prava građana i građanki Hrvatske u Srbiji (ožujak 2025. – ožujak 2026.)«. Tamo se spominje da je u tom razdoblju u medijima više od 15.000 puta spomenuta riječ »ustaša«, koriste je i državni dužnosnici. Što Vam to govori?

Riječ »ustaša« nerijetko se koristi u Republici Srbiji kao uvreda za osobu koja je etnički Hrvat i to je loše. Suvišno je govoriti o ustašama i režimu prema kojem se suvremena Republika Hrvatska odavno i jasno odredila. Ako je podatak iz izvješća koje navodite točan, on pokazuje da je taj pojam često korišten izvan svog povijesnog značenja, kao sredstvo političke diskvalifikacije i stvaranja negativne slike o Republici Hrvatskoj ili pojedincima koji se s njom povezuju. Takva retorika otežava dijalog, produbljuje nepovjerenje i održava ratne teme u središtu političkog života. Istodobno, odgovornost je svih javnih aktera, bez obzira na državu, da izbjegavaju generalizacije i govor koji potiče neprijateljstvo, te da se prema povijesnim zločinima odnose odgovorno, bez njihove instrumentalizacije u dnevnoj politici.

► Stječe se dojam da odnosi Zagreba i Beograda često ovise o političkom trenutku i unutarnjim prilikama. Koliko je moguće izgraditi stabilne odnose koji neće biti podložni dnevnoj politici?

Stabilni odnosi između Zagreba i Beograda mogu se graditi jedino ako počivaju na jasnim interesima, međusobnom poštovanju i dosljednom provođenju preuzetih obveza, a ne na trenutačnim političkim potrebama ili predizbornim kampanjama. Naravno, povijesna opterećenja neće nestati preko noći i o njima treba razgovarati otvoreno i odgovorno. Međutim, nije u interesu ni Republike Hrvatske ni Republike Srbije da se prošlost koristi kao instrument dnevne politike. Dugoročno povjerenje može se graditi samo kroz predvidljiv dijalog, poštivanje međunarodnog prava, zaštitu prava svih građana i manjinskih zajednica, te spremnost da se otvorena pitanja rješavaju institucijama, a ne političkom retorikom. Dobrosusjedski odnosi nisu pitanje trenutačne političke volje, nego dugoročnog interesa obiju država i stabilnosti cijele regije.

► Hrvatska zajednica u Republici Srbiji često se spominje u kontekstu bilateralnih odnosa, ali njezin položaj ne bi trebao ovisiti o trenutačnom političkom ozračju između Zagreba i Beograda. Kako osigurati da ostvarivanje manjinskih prava bude trajna vrijednost, a ne tema koja dobiva pozornost samo u razdobljima intenzivnijeg političkog dijaloga?

Reciprocitetom, ali prije svega dosljednom provedbom onoga što je već dogovoreno. Vratimo se na 15. studenoga 2004. godine i Sporazum između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore, tadašnje državne zajednice, o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Hrvatskoj, potpisan u Beogradu. Taj je Sporazum postavio okvir za ostvarivanje manjinskih prava i pokazao da ona ne bi trebala ovisiti o trenutačnom političkom ozračju, nego biti trajna obveza dviju država. Zato smatram da je najbolji odgovor – provedba Sporazuma i reciprocitet. Republika Hrvatska predano radi na ostvarivanju prava srpske manjine, ali isto tako očekujemo da se prava hrvatske zajednice u Republici Srbiji ostvaruju u punom opsegu i na jednak način. Manjinska prava ne smiju biti predmet povremenog političkog interesa niti pitanje koje se otvara samo kada su odnosi Zagreba i Beograda bolji ili lošiji. Ona su pitanje standarda demokracije, vladavine prava i odgovornosti države prema svojim građanima. Upravo zato smatram da o položaju hrvatske zajednice u Republici Srbiji treba razgovarati kontinuirano, neovisno o tome kakvo je trenutačno političko ozračje između dviju država. Manjine ne smiju biti talac bilateralnih odnosa, nego most između dviju država. Ako želimo da taj most bude čvrst i trajan, onda se dogovoreno mora poštivati s obiju strana.

► Postoje li područja suradnje koja su neopravdano u sjeni političkih nesuglasica? Drugim riječima, gdje dvije države već danas mogu ostvarivati konkretni napredak bez čekanja rješavanja svih otvorenih pitanja? Možda bi dobar primjer za to mogao biti rješavanje problema mještana Vizića i Neština ili možda vlak između Beograda i Zagreba.

Naravno da postoje. Republika Hrvatska i Republika Srbija imaju niz otvorenih pitanja koja je potrebno rješavati, ali ona ne bi smjela biti prepreka suradnji u područjima u kojima postoji zajednički interes i u kojima se konkretni rezultati mogu postići već danas. Upravo su projekti koji neposredno poboljšavaju kvalitetu života građana najbolji primjer kako se može graditi povjerenje. Pritom je važno naglasiti kako je Republika Hrvatska već pokazala da je spremna biti konkretan i odgovoran partner u rješavanju takvih pitanja. Dobar je primjer rješavanje problema prometne povezanosti mještana Vizića i Neština, gdje je Republika Hrvatska pokazala spremnost da kroz praktična rješenja odgovori na potrebe ljudi koji žive uz granicu. Slično vrijedi i za prometno povezivanje dviju država. Obnova kvalitetne željezničke veze između Zagreba i Beograda bila bi važan iskorak ne samo u prometnom smislu, nego i kao simbol otvorenosti, mobilnosti i međusobnog povezivanja ljudi, gospodarstva i kulturnih sadržaja. Takvi projekti šalju poruku da je moguće ostvarivati napredak čak i kada postoje otvorena politička pitanja. Osim prometa i infrastrukture, postoji značajan prostor za jačanje gospodarske suradnje, prekograničnih projekata financiranih iz europskih fondova, suradnje u području energetike, zaštite okoliša, upravljanja vodnim resursima, znanosti, obrazovanja i kulture. U svim tim područjima već postoje pozitivna iskustva koja vrijedi dodatno razvijati. Republika Hrvatska spremna je biti partner koji će tu suradnju graditi na konkretnim projektima i rezultatima.

► Može li Republika Hrvatska biti partner Republici Srbiji u procesu europskih integracija, a da pritom ostane dosljedna svojim stajalištima o otvorenim bilateralnim pitanjima?

Da, može, i mislim da upravo tako treba pristupiti tom pitanju. Republika Hrvatska kao članica Europske unije ima interes da zemlje jugoistočne Europe napreduju prema europskim standardima, jer to doprinosi stabilnosti, sigurnosti i gospodarskom razvoju cijele regije. Istodobno, potpora europskom putu Republike Srbije ne znači odustajanje od legitimnih hrvatskih stajališta niti od rješavanja otvorenih bilateralnih pitanja. Naprotiv, proces pristupanja Europskoj uniji pruža dodatni okvir u kojem se ta pitanja mogu rješavati kroz dijalog, poštivanje međunarodnog prava i ispunjavanje europskih kriterija. Republika Hrvatska pritom ima pravo očekivati napredak u pitanjima poput rasvjetljavanja sudbine nestalih osoba, procesuiranja ratnih zločina, zaštite prava hrvatske manjine u Republici Srbiji, te jačanja dobrosusjedskih odnosa. Naša je politika dosljedna – podržavamo europsku perspektivu Republike Srbije, ali istodobno očekujemo konkretne rezultate u područjima koja su važna za međusobno povjerenje i trajnu normalizaciju odnosa. Europske integracije nisu samo politički cilj, nego i proces prihvaćanja vrijednosti i standarda koji koriste svim građanima.

► Koliko diplomacija danas ima prostora za tihe, dugoročne iskorake, a koliko je ograničena pritiscima javnosti, medija i političke retorike?

Diplomacija je danas svakako izloženija nego ikada prije. Društvene mreže, medijski ciklusi i trenutačni politički pritisci često stvaraju očekivanje brzih reakcija i jednostavnih odgovora na složena pitanja. Međutim, upravo zato kvalitetna diplomacija mora zadržati sposobnost dugoročnog promišljanja i strpljivog građenja povjerenja. Najvažniji diplomatski pomaci često nisu rezultat javnih istupa, nego kontinuiranog rada stručnih ljudi, otvorenih komunikacijskih kanala i spremnosti da se, unatoč razlikama, traže i pronađu rješenja. To ne znači da javnost treba biti isključena, nego da postoji prostor u kojem se osjetljiva pitanja mogu rješavati bez dodatnog podizanja političkih tenzija. Naravno, demokratske vlasti odgovorne su svojim građanima i javnost ima pravo znati koje ciljeve država zastupa. No uspješna diplomacija zahtijeva ravnotežu između transparentnosti i diskrecije. Kada svaki diplomatski potez postane predmet dnevnopolitičkog nadmetanja, prostor za kompromis postaje uži, a mogućnost postizanja održivih dogovora manja. Vjerujem da su dosljednost, vjerodostojnost i strpljenje i dalje temeljni alati uspješne diplomacije. Oni možda ne donose brze političke bodove, ali dugoročno stvaraju stabilnije odnose i bolje štite nacionalne interese.

► Sve je manje ljudi koji imaju osobno iskustvo zajedničke države, a sve više mladih koji Republiku Hrvatsku i Republiku Srbiju doživljavaju kao dvije susjedne europske zemlje. Mijenja li ta generacijska smjena i okvir bilateralnih odnosa?

Generacijska smjena svakako mijenja perspektivu i otvara prostor za drukčiji pogled na međusobne odnose. Mlađe generacije nisu opterećene osobnim iskustvom bivše zajedničke države ni ratnih zbivanja onako kako su to starije generacije. Njihovi prioriteti češće su obrazovanje, zapošljavanje, mobilnost, digitalne tehnologije i kvaliteta života, a manje povijesne podjele. To, međutim, ne znači da prošlost treba zaboraviti ili relativizirati. Naprotiv, važno je da se o njoj uči odgovorno i na temelju činjenica, uz poštovanje svih žrtava i svijest o tome koliko su mir, dijalog i suradnja vrijedni. Samo društva koja su spremna suočiti se s prošlošću mogu s povjerenjem graditi budućnost. Vjerujem da upravo nova generacija može dati dodatni poticaj razvoju odnosa Republike Hrvatske i Republike Srbije. Ona će prirodno više vrednovati suradnju u području gospodarstva, znanosti, kulture, sporta i povezivanja ljudi. Zadaća politike pritom nije nametati nove podjele, nego stvarati uvjete u kojima će mladi imati više razloga za suradnju nego za međusobno nepovjerenje. U konačnici, kvalitetni odnosi između dviju država ne grade se samo kroz političke susrete, nego i kroz svakodnevne kontakte građana, akademsku i kulturnu razmjenu, gospodarsku suradnju i zajedničke europske projekte. Upravo će ti oblici suradnje, smatram, dugoročno oblikovati odnose više nego retorika koja često dominira u dnevnoj politici.

► Tijekom gotovo dvije godine službe u Beogradu, što Vas je u Republici Srbiji najviše ugodno ili neugodno iznenadilo, a što smatrate najvećim profesionalnim izazovom?

Boravak u Republici Srbiji pružio mi je priliku iz prve ruke upoznati njezino društvo, ljude i prilike, što je u mnogim aspektima vrijedno iskustvo. Posebno me ugodno iznenadila otvorenost i gostoljubivost ljudi, te spremnost brojnih sugovornika na dijalog i suradnju, bez obzira na moguća različita stajališta ili institucionalne uloge. U svakodnevnoj komunikaciji često se pokazuje da postoji mnogo više prostora za razumijevanje i zajednički rad nego što se to ponekad može zaključiti iz javnog ili političkog diskursa. Valja istaknuti kako ni ja ni moja obitelj ovdje nismo doživjeli nijednu neugodnu situaciju u svakodnevnom životu, štoviše. S druge strane, najvećim izazovom smatram činjenicu da su odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije i dalje snažno opterećeni pitanjima iz prošlosti. Neriješena otvorena pitanja, povremeno zaoštrena politička retorika i nedostatak međusobnog povjerenja usporavaju napredak u područjima u kojima postoji zajednički interes. Upravo zato smatram važnim ustrajati na dijalogu, dosljednoj provedbi preuzetih obveza i traženju konkretnih rješenja. Profesionalno gledano, najveći izazov predstavlja istodobno promicanje i zaštita hrvatskih interesa, te pružanje potpore hrvatskoj zajednici u Republici Srbiji, uz očuvanje otvorenih i konstruktivnih odnosa s institucijama. To zahtijeva kontinuiran rad, strpljenje i spremnost na razgovor, ali i jasno zastupanje načelnih stajališta kada je riječ o zaštiti prava hrvatske manjine, bilateralnim odnosima i europskim vrijednostima.

► Kada biste morali izdvojiti jedan konkretan iskorak koji bi u sljedećih godinu dana mogao značajno unaprijediti hrvatsko-srpske odnose, što bi to bilo?

Rekao bih redovito i sadržajno održavanje političkog dijaloga. Drugim riječima – redovito sjesti za stol. Iskustvo pokazuje da se otvorena pitanja ne rješavaju sama od sebe, niti ih je moguće uspješno rješavati komunikacijom preko medija. Napredak je moguć jedino kroz izravan, kontinuiran i iskren dijalog na svim razinama – od političkog vodstva do resornih ministarstava i stručnih radnih skupina. Republike Hrvatska i Republika Srbija imaju niz otvorenih pitanja, ali istodobno dijele i brojne zajedničke interese. Upravo zato važno je održavati redovite kontakte, graditi međusobno povjerenje i tražiti konkretna rješenja ondje gdje je to moguće. Vjerujem da bi upravo redoviti susreti i otvorena komunikacija poslali važnu poruku građanima obiju država da postoji politička volja za odgovorno upravljanje odnosima i rješavanje pitanja od zajedničkog interesa. Dijalog nije znak slabosti, nego odgovornosti, a u međunarodnim odnosima često predstavlja prvi i najvažniji korak prema trajnim rješenjima.

► Za ove skoro dvije godine koliko ste u Republici Srbiji imali ste priliku upoznati hrvatsku zajednicu. Ne samo rad HNV-a, ZKVH-a već i udruge. Kako ocjenjujete položaj hrvatske zajednice u Republici Srbiji danas? U kojim područjima vidite napredak, a gdje još postoji prostor za poboljšanje?

Tijekom dvije godine provedene ovdje imao sam priliku obići brojna mjesta u kojima žive pripadnici hrvatske zajednice, razgovarati i surađivati s predstavnicima Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, udruga, župa, obrazovnih ustanova, te s brojnim pojedincima. Ti su susreti bili dragocjeni, jer su mi omogućili da izravno upoznam raznolikost zajednice, njezine uspjehe, ali i izazove s kojima se svakodnevno suočava. Hrvatska zajednica u Republici Srbiji danas raspolaže razvijenom mrežom institucija i udruga koje djeluju u brojnim područjima. To je važna vrijednost koja je stvarana godinama i predstavlja dobar temelj za očuvanje nacionalnog identiteta. Smatram kako je posebno vidljiv napredak u kulturnom životu, izdavaštvu, radu udruga, te u njegovanju hrvatskog jezika i tradicije. Veliku ulogu u tome imaju upravo brojne udruge i entuzijasti koji svojim radom održavaju život zajednice u mnogim sredinama. Istodobno, ne treba zanemariti izazove. Hrvatska zajednica, kao i mnoge druge zajednice, suočava se s demografskim padom, iseljavanjem mladih i potrebom za jačanjem kadrovskih kapaciteta svojih institucija. Već sam više puta rekao kako postoji i prostor za daljnje unaprjeđenje ostvarivanja manjinskih prava u praksi, osobito kada je riječ o razmjernoj zastupljenosti u tijelima javne uprave i javnim službama, obrazovanju na hrvatskom jeziku, službenoj uporabi jezika i pisma, te stvaranju ozračja u kojem će pripadnici hrvatske zajednice slobodno i bez zadrške iskazivati svoj nacionalni identitet. Važno je nastaviti razvijati partnerski odnos između institucija Republike Srbije, predstavnika hrvatske zajednice i Republike Hrvatske. Nastavit ćemo i dalje pružati potporu projektima koji doprinose očuvanju identiteta, obrazovanju, kulturi i radu ključnih institucija hrvatske zajednice, uz puno poštovanje suvereniteta Republike Srbije i njezina pravnog okvira. Uvjeren sam da budućnost hrvatske zajednice ponajprije ovisi o njezinoj unutarnjoj snazi, zajedništvu i aktivnom uključivanju mlađih naraštaja u društveni i institucionalni život.

► Republika Hrvatska kontinuirano podupire projekte hrvatske zajednice u Republici Srbiji. Jesu li postojeći modeli potpore dovoljni ili postoje područja u kojima bi pomoć mogla biti učinkovitija?

Potpora Republike Hrvatske hrvatskoj zajednici u Republici Srbiji nije jednokratna aktivnost, nego kontinuiran proces koji traje dugi niz godina i koji se prilagođava stvarnim potrebama zajednice. Zahvaljujući toj potpori ostvareni su brojni projekti u području obrazovanja, kulture, informiranja, izdavaštva, očuvanja baštine, te jačanja institucionalnih kapaciteta hrvatske zajednice. Pritom, posebno valja istaknuti političku i osobnu potporu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Upravo je Vlada Republike Hrvatske pod njegovim vodstvom snažno podigla razinu potpore Hrvatima izvan Republike Hrvatske i sustavno povećala ulaganja u projekte hrvatskih zajednica u susjednim državama. To nije samo pitanje financijske potpore, nego jasna politička poruka da su Hrvati izvan Republike Hrvatske iznimno važni i da prema njima imamo trajnu odgovornost i obvezu. U posljednjih nekoliko godina pokrenut je i realiziran velik broj projekata, a hrvatska zajednica u Republici Srbiji u tom je smislu imala i ima vrlo konkretnu potporu hrvatske Vlade. Smatram da su postojeći modeli potpore postavili čvrste temelje, ali uvijek postoji prostor za njihovo daljnje unaprjeđenje. Potrebe zajednice mijenjaju se zajedno s društvenim okolnostima, zbog čega je važno redovito razgovarati s predstavnicima institucija i udruga, te zajednički određivati prioritete. Posebnu pozornost u sljedećem razdoblju valjalo bi usmjeriti na projekte koji doprinose dugoročnoj održivosti zajednice. To uključuje ulaganje u obrazovanje i rad s mladima, razvoj kadrova, jačanje institucionalnih kapaciteta, projekte u domeni poljoprivrede, te stvaranje uvjeta da mladi ljudi preuzmu odgovornost u radu hrvatskih institucija i udruga. Jednako je važno nastaviti podupirati kulturne programe i medije na hrvatskom jeziku, koji imaju ključnu ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta. Uloga Republike Hrvatske pritom nije samo financijska. Jednako su važni politička potpora, kontinuirani dijalog s predstavnicima hrvatske zajednice, te suradnja s institucijama Republike Srbije radi dosljednog ostvarivanja prava hrvatske nacionalne manjine. Republika Hrvatska i ubuduće će ostati pouzdan partner svojoj zajednici u Republici Srbiji, nastojeći da pomoć bude usmjerena na projekte koji će imati dugoročan učinak i doprinijeti očuvanju identiteta, jačanju institucija i stvaranju perspektive za buduće naraštaje.

► Što smatrate najvažnijim prioritetom za hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji u narednih nekoliko godina?

Institucionalnu stabilizaciju i konsolidaciju, ondje gdje je to prijeko potrebno. Stabilne, legitimne i funkcionalne institucije preduvjet su za učinkovito zastupanje interesa hrvatske zajednice, očuvanje njezina identiteta, te ostvarivanje prava. Kada govorim o institucionalnoj stabilizaciji, mislim prije svega na stabilnost i legitimitet ključnih institucija hrvatske zajednice, ali i na odgovorno i legitimno djelovanje njezinih političkih predstavnika, ponajprije onih koji pretendiraju na vodstvo političkih stranaka. U tom smislu želim naglasiti da Veleposlanstvo Republike Hrvatske trenutačno ima iznimno korektan odnos s Hrvatskim nacionalnim vijećem, kao i vrlo kvalitetnu suradnju s njegovim vodstvom i predsjednicom Jasnom Vojnić. Ta je suradnja otvorena, redovita i usmjerena na konkretna pitanja i potrebe hrvatske zajednice. Smatram da upravo takav odnos i međusobno povjerenje treba nastaviti graditi i u budućnosti. Krajem godine očekuju se izbori za vijeća nacionalnih manjina u Republici Srbiji, na kojima će pripadnici hrvatske nacionalne manjine prvi put neposrednim glasovanjem birati 23 vijećnika HNV-a. Riječ je o važnoj promjeni u odnosu na dosadašnji elektorski sustav i prilici da se dodatno ojača demokratski legitimitet HNV-a, te osigura još veće uključivanje pripadnika zajednice u procese odlučivanja. Istodobno, smatram važnim osigurati stabilnost i legitimitet u političkom predstavljanju hrvatske zajednice. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, prema vlastitim statutarnim odredbama, ne poznaje djelovanje u neformalnom tehničkom kapacitetu, što bi možda bilo najbliže opisu postojećeg stanja. Stoga je potrebno provesti unutarstranačke izbore kako bi stranačka tijela dobila puni demokratski legitimitet i jasan mandat za djelovanje u razdoblju koje slijedi. Želim pritom biti potpuno jasan – Veleposlanstvo Republike Hrvatske ne prejudicira ishod nijednog od tih izbornih procesa. Naše je stajalište vrlo jednostavno: svi izbori moraju biti provedeni transparentno, demokratski i u skladu s važećim propisima, uz puno poštovanje slobodno izražene volje birača. Samo legitimno izabrane i funkcionalne institucije mogu biti vjerodostojni sugovornici tijelima Republike Srbije i Republike Hrvatske, te na najbolji način zastupati interese hrvatske zajednice. U konačnici, ne treba se bojati demokratskih procesa. Naprotiv, što je snažniji demokratski legitimitet institucija, to je snažniji i njihov glas. To je temelj očuvanja identiteta, ali i preduvjet da se prava hrvatske zajednice nastave ostvarivati i dodatno unaprjeđivati. Republika Hrvatska pritom će ostati čvrst i pouzdan partner, ali odgovornost za budućnost zajednice ponajprije dijele svi njezini pripadnici i njihovi legitimni predstavnici. Vjerujem da upravo sada imamo priliku dodatno učvrstiti institucije hrvatske zajednice i postaviti temelje za njezin snažniji, organiziraniji i sigurniji položaj u godinama koje dolaze.