»Šokačka grana« je u Osijeku na Marin dan slavila praznik knjige, naime, predstavljena su dva nova izdanja u okviru »Biblioteke Šokačke grane« i to, Zbornik radova s Međunarodnog okruglog stola »Urbani Šokci« , održanog u Osijeku travnja 2006. godine, i Šokačka čitanka, čiji su autori  naši poznati znanstvenici, Helena Sablić-Tomić i Goran Rem.

»Ova je Biblioteka, kao i mnoge aktivnosti naše udruge, rezultat pokrenute šokačke energije, koja je postala prepoznatljiva i u gradu Osijeku i znatno šire, a mi urbani Šokci odlučili smo se za iskorak izvan stereotipa, složni u nakani da moramo težiti ka izvrsnosti, a ne ka osrednjosti, rekla je pozdravljajući sudionike skupa, goste i uzvanike, predsjednica »Šokačke grane«, mr. Vera Erl.

Svetkovini je knjige u svečanom foajeu HNK u Osijeku nazočilo više od stotinjak uglednih gostiju i ljubitelja lijepe riječi, Šokaca iz čitave Šokadije, ali i Šokaca i Bunjevaca s obje strane Dunava, jer na samome je početku svojega rada i djelovanja »Šokačka grana« potpisala povelju o trajnoj suradnji sa prijateljima iz Pečuha i Mohača, Subotice, Sombora i Sonte, što je ovim aktivnostima dalo jednu novu, međunarodnu dimenziju, a oslanjanje na najstariju hrvatsku kulturnu instituciju, stavilo je svima do znanja da će ozbiljne programe i projekte, ovdje raditi i provoditi ozbiljni ljudi.

ZBORNIK RADOVA I ŠOKAČKA ČITANKA: Zbornik je prvijenac »Šokačke grane« i sadrži 22 rada na 375 strana, kojim su Šokci pokušali dati odgovore na brojna pitanja s kojima se sreću i Šokci i Bunjevci s obje strane Dunava, a obuhvaćeni su autori poput Ante Sekulića, Jasne Melvinger, Helene Sablić Tomić, Vere Erl, Vlaste Ramljak, Josipa Franca, Ivice Ćosića, Damira Doležala, Ljiljane Kolenić, Kate Ivić, Ljubice Gligorević, Janje Prodan, Milovana, Mikovića, Jasminke Dulić, Stevana Mač-kovića, Alojzija Stantića, Gorana Rema, Tome Šalića, Marije Šeremešić, Zvonka Tadijana, Ivana Nikolića i Martina Vukovića. Baš kao i autori, i teme su raznorodne, od staništa Šokaca i Bunjevaca do šokačke riči i očuvanja hrvatskoga jezika, književni i kazališni dosezi, šokačka baština, sakralne teme i postojanje Kluba Šokaca u Osijeku još 1934. godine.

Što se Šokačke čitanke tiče, autori, Helena Sablić-Tomić i Goran Rem, obuhvatili su 60-tak autora, od Ilije Okrugića Srijemca, Ivana i Josipa Kozarca, do mlađih i suvremenih autora kakvi su Vlasta Markasović, Julijana Matanović, Sablićeva i Rem. Lijepo ukoričeno izdanje na gotovo pet stotina stranica, tiskano je u nakladi osječkog ogranka Matice hrvatske i Šokačke grane, a za tisak je bila zadužena Gradska tiskara u Osijeku.

PRAVO NA RAZLIKU: Predstavljajući Šokačku čitanku, dr. Stjepan Blažetin, s Filozofskog fakulteta u Pečuhu, istaknuo je kako je ova knjiga dokaz da postoji šokačka književnost i postavio neka retoričkih pitanja o šokačkoj književnosti: je li šokačka kad je samo Šokac piše?, može li šokačku književnost pisati i netko, tko je dugo sa Šokcima, pa mu se ta tematika svidjela?, kao i još niz otvorenih pitanja, ne želeći pri tome dovesti u pitanje legitimnost šokačkoga pisma i određivanja takvoga naziva. U svakom slučaju, ova će knjiga dati odgovore i na takva pitanja, a Blažetin smatra da će biti posebice zanimljiva Šokcima i Bunjevcima u susjednim zemljama, Mađarskoj i Vojvodini.

»Kada sam sa Remom dogovarala o čemu danas govoriti«, obratila se skupu i dr. Helena Sablić Tomić, »sporazumjeli smo se da o ovom izdanju govorimo isto kao što smo prije godinu ili dvije govorili o našim prinovama u obitelji. Ova je knjiga naše zajedničko čedo i dobro da je ugledala svjetlost dana.

Ova zavičajna čitanka, potaknula je našu energiju iz samoga srca, i upravo nam ova knjiga daje pravo na razliku, jer ako težimo bezgraničnom prostoru, o čemu je govorio i Stjepan Blažetin, onda će identitet prostora iz kojega dolazimo biti onaj naš, bez obzira iz kojega šokačkoga prostora dolazili, jer ova nas čitanka poziva na kretanje, da se okrenemo tom prostoru iz kojega dolazimo, da se okrenemo prostoru našega identiteta, da se spustimo do Bosuta i Save, da odemo do Santova, na krajnjem sjeveroistoku, da otkrijemo što je to Bosna i da shvatimo da je Osijek samo metropolizirani razgovor naslovljen kao ‘Urbani Šokci’, da prepoznamo čisti zlatovez Cvelferije i da ponovno pročitamo Antuna Gustava Matoša, kao nekoga tko je u duši ostao paor i Šokac«.

U programu prilikom predstavljanja novih knjiga na samici je svirao Franja Verić, a tekstove iz čitanke čitale su glumice HNK u Osijeku, Tatjana Bertok Zupković i Anita Šmit.

ŠOKAČKA VEČER: Svi su suglasni, lijepo je bilo u prekrasnom ambijentu foajea HNK u Osijeku, ali isto tako lijepo je bilo i u Dvorani Classic u Osijeku, gdje se Šokci organizirali Šokačku večer, prelijepi događaj koji je odisao duhom naših predaka, a okupilo se više od 400 Šokaca iz čitave Šokadije i naravno naših gostiju s obje strane Dunava. Bilo je tu prelijepih nošnji iz svih naših krajeva, a za dobru su zabavu bili zaduženi tamburaški sastavi Šokačka duša i Divani, gajdaši Anita Tomoković i Ivan Lović, samičar Franja Verić, dječja folklorna skupina Klas iz Višnjevca, muška pjevačka skupina Šokci i ženska pjevačka skupina Šokice, koji sa nastupili na radost svih nazočnih. 

I opet je Vera Erl pola sata pozdravljala goste i uzvanike, a dvorana je doista bila prepuna, i osječki će Šokci vrlo brzo morati tražiti neki primjereniji prostor. Šokci iz Đakova došli su nazvati na bušare, a Šokci iz Županje na tradicijsko Šokačko sijelo, 40 po redu, dok su nas Šokački rodovi iz Vinkovaca pozvali na pokladno jahanje. Zvani smo i na Šokačko prelo u Bačkom Bregu, Bunjevačko i šokačko prelo u Somboru i na Šokačko prelo u Baču, gdje je osnovana nova Šokačka udruga.

DOJMOVI: »Ja sam Šokac iz Vinkovaca, na privremenom radu u Osijeku i ima li što ljepše za Šokca kada nazoči šokačkoj zabavi, a ova udruga to zna odlično napraviti. Evo, udruga postoji tek dvije godine, a već je napravila veliki iskorak, i Grad je to naravno prepoznao, i rado takvim programima i projektima dajemo i moralnu i materijalnu potporu. Danas sam bio i na  prekrasnoj književnoj promociji, za koju je Grad već dao inicijalna sredstva, ali dogovorili smo se da otkupimo i dio knjiga, posebice Šokačke čitanke, da ih možemo dijeliti našim prijateljima i skrenuti im pozornost na našu baštinu i tradiciju. I mi ulazimo s Granom u jedan projekt, predstavljanje naših običaja na otoku Hvaru, ali to smo pomaknuli za ljeto, kada je tamo dosta domaćih i stranih gostiju, a moja poruka ovoj udruzi je, samo naprijed, Šokci moji«, rekao je Hrvoje Žabarević, predstavnik Gradskog poglavarstva Osijeka.

I dr. Andrija Zdravčević, koji je došao u ime županijskog Poglavarstva bio je zadovoljan. »Vidite, ja sam Šokac iz Beketinaca, a moji su došli u Beketince još u vrijeme biskupa Čolnića, dakle među prvima, a došli su od Dervente i Plehana. Poslije su se u selu raslojavale te obiteljske zadruge, pa je negdje nakon Prvog svjetskog rata u Beketincima već bilo pet grana Zdravčevića, rašireni smo diljem Slavonije i šire, ima nas od Osijeka do Zagreba, i uglavnom smo urbani Šokci. Vidite, naše selo će se i dalje raslojavati, mladi se obrazuju i kreću put gradova i to je dobro. Ovu udrugu, Šokačku granu, do-ista treba pohvaliti, jer izabrala je najbolji put za očuvanje šokačkih običaja i tradicije, naše baštine i očuvanje nacionalnog identiteta. Vidite, mi ćemo vrlo brzo ući u Europsku uniju i tamo će biti oko 1 posto Hrvata, i ako ne budemo vodili računa o vlastitom nacionalnom identitetu, vrlo brzo ćemo asimilirati i nestat će nas kao naroda, a o tome već ima primjera u povijesti«.

Za komentar smo zamolili i predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća, Josipa Zvonka Pekanovića. 

»Ovo što ste danas priredili u HNK u Osijeku jednostavno je prelijepo, puno uzvanika, puno autora, a kada sam u pauzi malo prelistao zavičajnu čitanku odmah pada u oči da su tu zastupljeni i Bunjevci, književnici iz Vojvodine i Mađarske, poput Ante Sekulića, Milovana Mikovića, Jasne Melvinger, Ante Jakšića i da ne nabrajam. Također sam očaran ovom Šokačkom večeri, pa vi Šokci doista znate napraviti atmosferu. Nadam se da će se vaša grana i dalje granati, da će ovakve večeri postati tradicionalne, a osobno vam želim, granajte se s obje strane Dunava, jer za nas Dunav nikada i nije bio granica, već rijeka koja povezuje ljude i sudbine«.

I Marija Šeremešić iz Sombora je bila očarana. 

»Nisam u prigodi često biti na ovako veselim šokačkim zabavama, ali ovo što ste vi danas napravili i u kazalištu i ovdje večeras, jedinstveno je.  I moja je malenkost pridonijela ovoj svečanosti, jer sam bila autor na vašem okruglom stolu, i stoga sam danas još sretnija, a voljela bih da ova izdanja predstavimo i kod nas u Somboru, na našem druženju za Mladi Uskrs«.