Arhiv tekstova
Bogu na slavu, čovjeku na ponos
Tavankućani su u nedjelju, 13. srpnja, zahvalili Bogu za ovogodišnju žetvu. Predvoditeljski par – bandašica Ana Skenderović i bandaš Nikola Vujić, s malom bandašicom Danicom Iršević i malim bandašom Nikolom Vojnićem Mijatovim, prinijeli su na oltar kruh pečen od novoga brašna, kao i simbole Dužijance: krunu od slame i žitni vijenac, a sve to učinili su u mjesnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Tavankutu.
Mnoštvo djece i mladih u narodnim nošnjama, kao i lijepi broj vjernika, došli su zahvaliti za sve plodove zemlje, ali i za zajedništvo koje imaju u ovom vrlo aktivnom selu.
Misno slavlje predvodio je župnik župe sv. Jurja u Subotici vlč. Tomislav Vojnić Mijatov u zajedništvu s tamošnjim župnikom vlč. Marijanom Vukovim i mons. Andrijom Anišićem, predsjednikom UBH-a Dužijanca.
U duhu vjere i identiteta
U prigodnoj i nadahnutoj propovijedi vlč. Vojnić Mijatov je među ostalim istaknuo kako nam je povijest toliko puta posvjedočila da ondje gdje se čovjek odriče pogleda prema nebu i sama zemlja postaje sve više pusta i nepodnošljiva. Jedno nevrijeme i sve nestane – zato je sve dar od Boga, koji smo dužni dijeliti s drugima. Također, propovjednik je istaknuo da Dužijanca ima smisla ako ne zaboravimo bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Ova svetkovina bačkih Hrvata, kako je rekao, ne govori samo o pšenici koja je pustila korijene, nego i o našim hrvatskim korijenima.
»Za svijet čovjek više nije osoba, nego funkcija. Savjest više nije Božji glas, nego osjećaj. Dijete nije dar, nego izbor. Narod nije zajednica, nego statistika. Mi nismo statistika, nego znamo komu pripadamo, komu smo povjerovali i čemu se nadamo. Narod koji je ukorijenjen u Kristu, prožet bratoljubljem i domoljubljem, neće umrijeti. Ono pak za što vrijedi umrijeti jesu Bog, obitelj i domovina. Zato vođe i pastiri trebaju živjeti za svoj narod, a ne od naroda, živjeti za Boga i Crkvu, a ne od Crkve. Narod s dušom nije onaj koji ima bogatstvo, nego onaj koji ide putem svetosti. Zato mladosti, nositelji Dužijance, i dalje čuvajte svoje korijene, svetu vjeru i tradiciju. Kad mlad čovjek hoda, sve je dobro, ali kad mlad čovjek stane... On je kao voda u rijeci. Kad teče, dobro je, ali kad voda stane, to znači da se kvari jer nije spojena sa svojim izvorom. Hodajte kroz sadašnjost i gledajte naprijed u budućnost«, poručio je vlč. Vojnić Mijatov.
Svi vjernici okupljeni oko Dužijance i ovoga puta posvjedočili su svoju vjeru u procesiji za Presvetim Oltarskim sakramentom, kao i ljubav prema svome narodu i ovdašnjim običajima bunjevačkog roda, hrvatskog naroda.
U tom duhu, vjere i identiteta, bila je i ovogodišnja kruna Dužijance u Tavankutu, koju je izradila Jozefina Skenderović, a na kruni je prepoznatljiv hrvatski troplet, te simbol Svete godine – hodočasnika nade i 1.100 godina Hrvatskog kraljevstva.
Bandaški par
Bandaš Nikola i bandašica Ana uz svoju, tavankutsku Dužijancu imaju još jednu, a to je Dužijanca u Mirgešu, no kako su rekli to je za njih čast, a ne obveza. Uz to, oni će biti i na središnjoj proslavi Dužijance, te i na pojedinim seoskim dužijancama. Oboje su aktivni u zajednici, ali i u mjesnom HKPD-u Matija Gubec, te na Dužijancu gledaju kao na nešto svoje.
»Poseban je osjećaj biti bandaš. I do sad sam se oblačio u nošnju, ali sada moraš u potpunosti biti usredsređen na svoju ulogu – prinijeti kruh na oltar u ime svih ljudi koji su za to radili. Imali smo dosta posla oko pripreme, ali smo sve u rekordnom vremenu odradili i zahvalan sam svima koji su tome doprinijeli. Posebno mi je bilo drago vidjeti toliko djece i mladih u crkvi. Mislim da Dužijanca u Tavankutu ima svoju budućnost, no da će možda morati i podleći nekim minimalnim promjenama u kojim se suština neće izgubiti«, rekao je bandaš Nikola Vujić, student Visoke škole strukovnih studija za obrazovanje odgajatelja i trenera, na smjeru poslovne informatike.
S njim se složila i bandašica Ana, koja je do odlaska na studij bila aktivna u Društvu, a sada po potrebi. »Budući da je i moj brat bio bandaš, znala sam što me čeka. Brzo smo završili sve pripreme oko čišćenja žita i pletenja vinaca, a onda je došla nedjelja i nekako se osjećam počastvovano. Predstavljam ovo naše malo selo. Puno mi je srce kad vidim da se i drugi raduju s nama, da smo svi skupa ponosni na ono što imamo. Drago mi je što su mi ponudili da budem bandašica, a i naravno što sam to prihvatila. Lijepo je vidjeti punu crkvu, puno mladih, koji možda inače nisu tu svake nedjelje, ali su danas bili skupa s nama zahvaliti. Nadam se da će i sljedeća godina biti jednako uspješna, jer rekla bih da je ova baš uspjela«, kaže bandašica Ana Skenderović, studentica druge godine Filozofskog fakulteta, smjer psihologija u Osijeku.
Tavankućani su svoje slavlje zahvale završili u večernjim satima u Bandašicinom kolu koje je održano u dvorištu župe, a okupljene je na igru, baš kao nekada, pozvala bandašica, dok je za glazbu bio zadužen ansambl Amanet.
Ž. V.
