Kralj Karlo I. Anžuvinac je po povjesničarima vladao 32 godine (1310. – 1342.) u Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu, iako je prvi put krunisan 1301. godine kao trinaestogodišnjak. Na koncu njegove vladavine kraljevstvo mu je postalo vodeće u Europi. Kako je to postigao? Izvršio je nekoliko »novčanih reformi«, umjesto nekontroliranog izvoza zlata i srebra (četvrtina europske proizvodnje u njegovo doba) počeo je sam kovati novac po talijanskom modelu. Kao uzor mu je poslužio firentinski zlatnik, zlatni fijorin. On u promet uvodi ugarsku zlatnu forintu, koja je bila potpuna kopija firentinskog zlatnika, i težina je bila ista, jedino je bila slabija u čistoći zlata. Vršena je obvezna zamjena starog »lošeg« novca, ali i svih vrsta moneta u opticaju (oko 1320. bilo je oko 35 vrsta) za novu stabilnu monetu. Pored težnje za uvođenjem jedinstvene i stabilne valute, vidimo i težnju za uvođenjem plaćanja poreza novcem, umjesto naturalnim proizvodima. Pospješivao je prelazak s naturalne na robno-novčanu privredu. Stabilna valuta je pospješivala trgovinu, a time i razvoj gradova jer je određivan točan iznos stalnog i izvanrednog poreza za gradove i naselja. Davanjem gradskih privilegija ujedno je razvijao ta naselja, ali i stabilizirao prihode kraljevskog trezora. Ako usporedimo događaje od prije 7,5 stoljeća, naše današnje vlade već destljećima pokušavaju poduzeti slične poteze, s tim da nikako ne daju »više gradskih privilegija« lokalnim samoupravama, bolje rečeno gradovima, ali ovo je već neka druga tema.
Višegradski sastanak kraljeva
Po mišljenju povjesničara, s kojima se i sam slažem, jedan od »najboljih vanjsko-političkih« poteza, Karla I. bio je sazivanje sastanka kraljeva tri kraljevstva: Hrvatsko-Ugarskog, Poljskog i Češkog u (ugarskom) Višegradu 1335. godine. Jedan od razloga bio je da se prekinu stalni ratni sukobi između Čeha i Poljaka, drugi je bio da se ujedine u borbi protiv Habsburgovaca i njemačko-rimskog carstva, treći da se otvore novi trgovački putovi, bez stroge kontrole bečkog dvora. U toj suradnji su bili toliko uspješni da je njihova regija postala najnapredniji dio Europe. Nije na odmet i što su u neku ruku bili i relativno bliski rođaci. Karlo I. je u Višegradu izgradio i gotičku kraljevsku palaču. U okviru današnje EU, četiri države su obnovile ciljeve nekadašnje »višegradske trojke« (naime, u to doba Slovačka kao država nije postojala). Ciljevi su skoro isti: sprječavanje rasta moći najrazvijenijih zapadnih država, prije svega Njemačke, ali i Francuske, i vođenje politike prije svega u vlastitom interesu; npr. neprimanje »migranata«. Liberalni političari je kvalificiraju kao »nacionalističku politiku« i raznim metodama napadaju prije svega Poljsku i Mađarsku, dvije »najstarije europske države«. I Češka spada u »najstariju«, ali nju za sad ne diraju. Ono što me čudi je zašto se nije priključila i Hrvatska ovom neformalnom udruženju, usprkos tome što i danas ima puno zajedničkog s njima?
Turci na granicama zajedničkog kraljevstva
Karla I. Anžuvinca naslijedio je njegov sin kralj Ludovik I. (nazivan i Ludovik Veliki / I. Lajos, Nagy Lajos). O njemu Vladislav Heka piše: »Sredinom 14. stoljeća slomio je otpor hrvatskih velikaša te je učvrstio vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji«. Ratovao je protiv Venecije koja je imala težnju zagospodariti Dalmacijom. Usput, on je kasnije postao i kralj Poljske, te u svojoj ličnosti ujedinio tri kraljevstva. On se oženio Jelisavetom Kotromanić (Boszniai Erzsébet), ali nije imao sina, a kći mu se udala za Žigmunda Luxemburgovca, koji je postao njemački car i hrvatsko-ugarski kralj. Početkom 15. stoljeća je izgubio Dalmaciju, nije uspio zaustaviti napredovanje Turaka. U bitci kod Nikapolja (Bugarska) jedva je izvukao živu glavu. Za vrijeme njegove vladavine izgrađena je »dvostruki lanac tvrđava«, novi limes prema Turskom carstvu. Prva linija je započinjala od Jadranskog mora od Klise, druga kod Senja, vodile su se preko Bosne i završavale se na početcima Karpata. Najvažnija tvrđava bio je Beograd, a u Bosni Jajce. Stožer druge obrambene linije je bio Petrovaradin. Kasnija Vojna krajina Austrijskog carstva je praktično slijedila ovu logiku. Hrvatska vojska je poražena na Krbavskom polju 1493., te je dobar dio hrvatskog područja potpao pod osmanlijsku vlast. Porazom na Mohačkom polju 1526. godine i pogibijom Ludovika II. započinje novo, bremenitije razdoblje u povijesti Hrvatsko-Ugarske države, prije svega zbog Habsburgovaca. Hrvatski sabor u Cetinu je 1527. za kralja proglasio Ferdinanda Habsburškog, jer im je obećao obranu od Turaka. Protukandidat je bio Ivan Zapolja (Zápolya János) podrijetlom iz Slavonije, koji je slovio kao posljednji ugarski kralj. Kasnije, u 17. i 18. stoljeću, Habsburzi su izgradili Vojnu krajinu, koja je zahvatala skoro trećinu Hrvatskog kraljevstva. Na to područje je Dvor naselio plaćenike, uglavnom izbjeglice s područja Balkana: Rumunje, Bugare, Srbe i druge etničke zajednice pravoslavne vjeroispovijesti koje su skupnim imenom označavali kao Vlasi. Vojnu krajinu je Dvor izdvojio iz sastava Hrvatske i Ugarske, te ju je stavio pod svoju neposrednu vlast.
