U sred plodnih njiva sonćanskoga atara koji Sonćani zovu Selcki rit stoji kapelica Svete Obitelji. Okrenuta je ka selu, a iza nje se u daljini naziru šume na obali Dunava. U pročelju kapelice stoji jasno vidljivo da su je podigli Joseph i Theresia (r. Hermansdorf) Fernbach 1903. Švapski živalj je na ovim prostorima često gradio kapelice na njivama, proseći tako Božji blagoslov. Nekada je ona stajala tik uz široki drum na kojem su se mogla mimoići dva »voza sa čatlovima« punim snopova žita ili sijena. Ljudi su zaustavljali konje, pomolili se i uz Božju pomoć nastavljali svakidašnji posao. Danas je kapelica okružena njivama jer su vrijedni traktoristi suzili drum i ona se našla podalje od puta.
Joseph Fernbach je jedan od petero sinova Johanna Georga Fernbacha koji se doselio u XVIII. st. iz grada Marlena (njemačka pokrajina Baden-Württemberg) u Apatin. Tu je vrlo uspješno započeo trgovinu žitom i kasnije uz pomoć vještih i radišnih sinova prerastao u jednog od najmoćnijih industrijalaca i trgovaca žitom u južnoj Austrougarskoj. Imao je titulu velikoga župana, a krajem XIX. stoljeća Fernbachovi su dobili plemstvo. Širom Bačke, a i Vojvodine su gradili dvorce i ljetnjikovce. Imali su svoju flotu na Dunavu za prijevoz žita i druge robe kao i ogromne površine obradive zemlje.
Nedaleko od ove kapelice (oko 1-2 km po pričanju starijih mještana Sonte) se nalazio i dvorac Josephofog brata Balinta. Dvorac se može naći još samo na po nekoj fotografiji. Sravnjen je sa zemljom. Gospodin Valentin Balint Fernbach (1871. – 1926.) je bio prije svega kao i njegova braća vrlo napredan čovjek, širokih pogleda na život i poklonik nauke koji je znanstvena dostignuća provodio u praksi. Tako je proveo meliorizaciju na oko deset tisuća hektara zemlje između Apatina i Sonte pretvarajući močvarno neupotrebljivo zemljište u plodnu oranicu. Također je bio veliki putnik i avanturist. Putovao je po svijetu, a naročito su ga zanimali safariji po Africi. Sa svojih putovanja je donosio egzotične životinje, divlje zvijeri i rijetke biljke. Dio njegovih lovačkih trofeja se nalazi u muzeju u Bačkoj Topoli, u Subotici, a dio zapisa, odnosno dnevnika, u somborskom muzeju. U okružju dvorca je podigao pravi zoo-vrt na mjestu koji današnji Sonćani znaju kao Kozin salaš. Radnici mještani Sonte su tako još u ono vrijeme vidjeli deve, tigrove, leoparde i druge zvijeri. Po usmenoj predaji bio je vrlo strog poslodavac ali i pravedan. Njegov dvorac je bio u dijelu atara koji se zove Jabuke, po voćnjacima u kojima je bilo najviše jabuka. Danas osamdesetogodišnjaci pričaju priče o svojim roditeljima koji su radili u voćnjacima, a nisu smjeli pojesti jabuku dok ne zatraže odobrenje predradnika. Balint je imao još jedan dvorac na Krivaji u Apatinu.
Osobno se sjećam da mi je stari (otac po ocu 1900. – 1981.) u vrijeme zimskih večeri pričao kako je u djetinjstvu vidio čovjeka žabu na Dunavu. Tek kasnije razaznah da je to bio gospodin V. B. Fernbach u ronilačkom odijelu.
Prvi svjetski rat je donio krah bogatstva obitelji Fernbach. Gospodin Balint je prikratio sebi život puškom koja ga nikada nije iznevjerila (prema pismenoj građi).
Kapelica i danas služi istoj svrsi kao i kada je sagrađena, samo što joj se ne može u svako godišnje doba prići u zavisnosti od radova na zemlji.
O kapelici se prepričava i jedan lokalni mit. Poslije Drugoga svjetskoga rata neki obijesni momak fanatično zadojen komunističkom ideologijom je pokušao srušiti kapelu. Uspio je ali je dijelove ostavio tu gdje su i bili osim kipova Josipa, Marije i maloga Isusa koji su razbijeni. Stanovnici okolnih salaša su noću počeli doživljavati neobične zvuke, jezive glasove i plač teleta. Ponavljalo se to iz noći u noć i onda su riješili da ponovno podignu kapelicu bez kipova. Svoj naum su i proveli. Od tada se više nisu ponavljali ni uznemirujući glasovi niti plač teleta.
Zub vremena je nagrizao kapelicu i 2006. godine Sonćanin Lovra Klecin s obitelji je kapelicu obnovio i postavio nove kipove. Kao što se vidi treba je ponovno obnoviti, a naći će se sigurno dobročinitelj. Kapelica, nijemi svjedok jednoga vremena sjaja i moći podsjeća da je sve prolazno i da »tko je gore, bit će dolje, a tko je dolje bit će gore«.
Fotografija je snimljena 27. IV. 2017.
Ruža Silađev