Arhiv tekstova

Povijest Rotografike na najljepši je način predstavljena u nedavno postavljenom malom muzeju u prostoru ove tvrtke, gdje su izloženi tiskarski strojevi stari bezmalo stotinu godina. Osim što govori o povijesti poduzeća, ova postavka je jedinstvena po tomu što predstavlja dio subotičke industrijske baštine ali i mnogo šire – ona je na neki način i povijest tiskarskog zanata na prostorima bivše Jugoslavije.

 

Prvi posjeti

 

Rotografika je jedna od rijetkih tvrtki koja je uspješno privatizirana 2005. godine (kupila ju je zagrebačka tiskara Radin), nastavila je sa svojom djelatnošću koju je započela još 1920. godine, i danas je lider u tiskarstvu, jedna od najvećih tiskara u državi, s izvozom u ukupnoj produkciji većoj od 30 posto. Upravo zahvaljujući novom vlasniku koji je prepoznao i cijenio stoljetnu povijest poduzeća, ali i radnicima koji su se unatoč novim tehnologijama teško odvajali od starih strojeva čuvajući ih po kutovima magazina, danas je napravljen ovaj jedinstveni muzej. 

Tehnička direktorica u Rotografici Tatjana Vukadinović kaže da su muzej starih tiskarskih strojeva već posjetili studenti grafičkog inženjerstva u Beogradu i Novom Sadu, i učenici subotičke Politehničke škole te ističe da je najzaslužniji za postavku bivši direktor poduzeća, a danas umirovljenik Antun Bašić. »On je napravio ogroman posao, uredio i obradio eksponate, svako olovno slovo je stavio na svoje mjesto u ladicu. Mi mlađi to i ne znamo, jer nitko od nas nije radio na tim strojevima«, kaže Tatjana Vukadinović.

 

Heidelberg bi danas mogao raditi

 

Na oko 50 četvornih metara izložbenog prostora postavljeno je desetak repariranih strojeva među kojima je jedan od najstarijih tiskarski stroj Heidelberg iz 1926. godine.

»Nisu svi strojevi dotjerani tako da bi i danas mogli raditi, ali uvjeren sam da bi Heidelberg stroj, ukoliko bi se priključio na struju, mogao funkcionirati jer je veoma dobro sačuvan. To je jedan od najstarijih eksponata u muzeju pored stroja za izradu željezničkih kartonskih karata koji je donesen 1922. godine iz Ljubljane i Zagreba, gdje su se do tada izrađivale«, priča Antun Bašić.

Uz izradu željezničkih karata upravo su vezani počeci osnivanja i rada ove tvrtke, koja je tijekom svoje povijesti tri puta mijenjala svoj naziv, upravo onako kako su se mijenjale i usvajale nove tehnologije. Naime, 13. studenoga 1920. godine Direkcija državnih željeznica kupila je tadašnju malu Szabadosovu tiskaru  kako bi se ovdje radio sav tiskani materijal za potrebe Željeznice. Tadašnji naziv tvrtke bio je Tiskara Direkcije željeznica, ili kako su je najčešće zvali Željeznička štamparija. 

»Tiskali smo karte za svaku relaciju, primjerice, od Bačke Topole do Žednika. Zamislite kolika je to bila količina karata budući da smo ih radili za cijelu SFRJ. Bilo je najmanje 5.000 vrsta, a tri stroja su neprekidno 24 sata tiskala samo željezničke karte. Moralo se jako paziti da ne bude greške na otisku, jer poslije nema ispravljanja, baci ako ne valja, pa ponovno. U to vrijeme smo imali u Birografici odjeljenje za tzv. strogouračunate obrasce, gdje je bila postavljena odgovorna osoba ispred Državnih željeznica koja je izdavala te karte isključivo na osnovi trebovanja pojedinih direkcija. To stoga da bi se izbjegla mogućnost falsificiranja«, kaže Bašić.

 

Najstariji kliše iz 1945.

 

Tvrtka je 1969. godine promijenila ime u Birografika Izdavačko-tiskarsko poduzeće Jugoslavenskih željeznica, jer je uveden novi proizvodni program za tiskanje biroopreme, uz koji je vezano i ime tvrtke. Poslije privatizacije Birografike, budući da je ponovno dopunjen proizvodni program ali sada s roto tiskom, promijenjen je ponovno naziv tvrtke i od tada se zove Rotografika.

Premda je od početka radila s olovnim slovima, u  tiskari su se ipak koristila i drvena za  tiskovine s većim slovima od 10-20 cicera koja se nisu mogla izliti od olova. Drvena slova su bila u uporabi sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se pojavila nova tehnologija, tzv. fotoslog, koji je iz uporabe izbacio i olovna i drvena slova.

Prilikom većeg broja otisaka s olovnog sloga, primjerice kod tiraža većih od dvije, tri tisuće, slova su se trošila u tisku jer kako je valjak prelazio preko tih olovnih slova, ona su se znala oštetiti i izgubiti na oštrini. Taj problem je prevaziđen novom tehnologijom tzv. cinkografijom, tehnikom umnožavanja jetkanjem cinčane ploče. Odjel cinkografije u Birografici je osnovan 1940. godine, a iz tog razdoblja, odnosno, iz 1945. godine je najstariji sačuvan kliše za plakatu kojom se najavljuje predstava Seljačka buna u Narodnom kazalištu u Subotici, a u izvođenju Hrvatskog kazališta Matija Gubec iz Zagreba. 

 

Izumrlo desetak grafičkih zanata

 

»Od kako sam počeo raditi u tvrtki, za samo jedan radni vijek mnogi zanati u grafičkoj industriji su izumrli. Više ne postoji ručni slovoslagač, strojarski slovoslagač, mono- slagač, mono-livac, mono-montažer, foto-kopist, cinkograf, lito-retušer. Za svim tim zanatima danas ne postoji potreba niti u jednoj suvremenoj tiskari. Od dvijetisućitih godina i pojave PC računara, odnosno, prelaska na elektroničku obradu podataka, iz tiskara je iz uporabe izbačeno ne samo olovo u izradi tiskarske forme nego i grafički film, koji je bio sljedeća faza grafičko-tehnološkog razvoja. Danas se razvija tehnologija  computer to plate, koja omogućava da se iz bilo kojeg kraja svijeta pošalje priprema neke tiskarske forme, primjerice, na server Rotografike, operater na serveru šalje pripremu na izradu tzv. offset ploče i u roku od pola sata može početi tiskanje. To je u odnosu na nekadašnji rad takva industrijska revolucija da je izbacila sva ranija zanimanja iz tiskare«, kaže Antun Bašić. 

On dodaje da su u muzeju izloženi najstariji strojevi za olovnu pripremu, tzv. visoki tisak ili tipotisak, cinkografiju i stari strojevi iz knjigovežnice. Zbog ograničenog prostora u muzeju nema strojeva vezanih uz tzv. fotoslog, a s obzirom na brzi tehnološki razvoj u području grafičke industrije i neki noviji strojevi mogli bi uskoro završiti u muzeju.