Širom Vojvodine

Zajednica bogatih, ali zaboravljenih običaja

Udruga građana Urbani Šokci iz Sombora organizirala je u prošli petak, 19. travnja, V. Međunarodni okrugli stol »O Šokcima je rič«. Uz izlaganja znanstvenika s osiječkog Filozofskog fakulteta, te drugih autora iz Hrvatske, najveći broj tema odnosio se na Šokce u Podunavlju.

Josip Ilić, bereški pisac

Predsjednik Katoličkog društva Ivan Antunović Josip Štefković govorio je o pučkom piscu iz Berega Josipu Iliću. Rođen je 1885. godine, radove o pčelarstvu i gospodarstvu objavljivao je u gospodarskim časopisima, ali je isto tako autor tekstova o Šokcima, a pisao je i na šokačkoj ikavici.

»Te tekstove KD Ivan Antunović i HKPD Silvije Strahimir Kranjčević iz Berega objavit će u knjizi. U potrazi smo za još šest rukopisa koji su izgubljeni, ali to i ne čudi jer je autor preminuo prije 61 godinu, 1963. Ako te rukopise pronađemo, knjiga će imati i više od 200 stranica. Ono što nas je potaknulo da se pozabavimo Josipom Ilićem je njegov najopsežniji rukopis koji je nastao 1960. godine i koji govori o nošnji i običajima Šokaca u Beregu. U tom radu autor piše o obiteljskom životu Šokaca, njihovom imovnom stanju, propadanju šokačke narodne nošnje, školovanju, svadbenim običajima, odgoju, podjeli imovine, Dožeonici, praznovjerju kod Šokaca… Prikupili smo još 13 priloga i 10 pjesama Josipa Ilića koji su objavljeni u Subotičkoj Danici i Nevenu«, kazao je Štefković i dodao da je Josip Ilić zaboravljen, a njegovo djelo skoro nepoznato.

»Josip Ilić spada među naše brojne hrvatske jednostavne pučke pisce, koji su od najranije mladosti nosili u sebi neugasivu težnju stvaranja. Uzmemo li u obzir prilike i vrijeme u kojem je živio i stvarao, Josipa Ilića smatramo sjajnom zvijezdom na šokačkom nebu«, kazao je Štefković.

Predsvadbeni običaji u Vajskoj

Dario Bošnjak iz Vajske govorio je o predsvadbenim običajima šokačkih Hrvata u Vajskoj. Kao izvor koristio je knjigu dr. sc. Mile Bosić Ženidbeni običaji Hrvata Šokaca u Bačkoj, zapise Zvonimira Pelajića i kazivače.

»Danas, kada se brakovi sklapaju oko 30-e ili iznad 30-e godine, možemo reći kako se mnogo toga promijenilo. Po šokačkim običajima s 14 godina djevojčica prestaje biti dijete i postaje mala divojka, sa 16 godina velika divojka, dok dječaci s navršenih 15 godina postaju mladići. Mladići i djevojke upoznavali su se obično na igrankama, u kolu, na kirbajima, prelima. U brak se stupalo vrlo rano. Djevojke su se udavale već sa 16 godina, a mladići kada bi došli iz vojske. O udaji i ženidbi odlučivali su roditelji, prije svega iz ekonomskih razloga. Ženili su se i udavali najstariji, dok su najmlađi čekali svoj red«, kazao je Bošnjak.

Prvi predsvadbeni običaj je pitanje. Mladoženjina majka je u tajnosti išla pitati mladine roditelje i mladu želi li se udati za njenog sina. Ako bi djevojka pristala, buduća svekrva darivala bi je maramom. Dogovorila bi se tada i prava prosidba, odnosno vrijeme kada će mladoženjina majka donijeti jabuku, a to je bilo obično tjedan dana kasnije.

»U službenu prošnju mladoženjina majka išla je sa ženama iz bliže rodbine i s kumom. U velikoj šarenoj marami nosila je veliku crvenu jabuku i poklanjala isprošenoj djevojci. Buduća mladenka jabuku je primala desnom rukom. Običaj je bio da poslije jabuke djevojka prijateljicama nosi konce da joj heklaju čipke za djevojačku spremu. Jabuka se nekada nosila srijedom ili četvrtkom navečer, a u novije vrijeme subotom«, kazao je Bošnjak.

Nakon prošnje odlazilo se kod svećenika da bi se zakazao termin vjenčanja, zatim su obitelji dogovarale svadbu, pripremalo se ruvo.

»Nedjeljom poslijepodne ili radnim danima svekrva i mladoženjina rodbina je posjećivala buduću nevjestu sve do svadbe. Taj običaj održao se do Drugog svjetskog rata«, kazao je Bošnjak.

Monoštorska knjižnica

Do Prvog i između dva svjetska rata u Monoštoru je postojalo više knjižnica i čitaonica, a o njima je govorila predsjednica UG Urbani Šokci Marija Šeremešić.

»Bile su to Učiteljska knjižnica, Nova čitaonica, knjižnica Obrtnog kruga. Knjižnice i čitaonice su imali i Švapsko-njemački prosvjetni savez, Kulturbund, Dom zanatlijske omladine, Jadranska straža i Sokolsko društvo, ali su u tom razdoblju s najbrojnijim knjižnim fondom raspolagale, a i najorganiziranije djelovale Monostorszeghi olvasókör ili Monoštorska čitaonica, Šokačka čitaonica i Jugoslovenska čitaonica. Devedesetih godina XIX. stoljeća na teritoriju bivšeg Narodnog odbora sreza Sombor započeto je osnivanje narodnih knjižnica i čitaonica. Osnivane su pod raznim imenima i nazivima i raspolagale su većim ili manjim knjižnim fondom koji je većim dijelom uništen tijekom i nakon Prvog i Drugog svjetskog rata«, kazala je Šeremešić.

Dio sačuvanih knjiga objedinjen je u fondu novoosnovanih narodnih knjižnica i čitaonica koje su se 1963. godine integrirale u Gradsku biblioteku Karlo Bijelicki u Somboru.

Pismarice na ikavici

Prvi molitvenici i pjesmarice tiskani su najviše u XIX. stoljeću, bilo ih je i u XVIII., ali znatno manje, uglavnom misali, kazao je Nikola Čutura.

»Prve pismarice u Monoštor su stigle u XIX. stoljeću. Osim što se iz njih pjevalo, bile su simbol društvenog statusa, jer su bile rijetke i skupe. Zato su se i nasljeđivale. Drugi Vatikanski sabor iz 60-ih godina prošlog stoljeća označio je početak kraja upotrebi ovih pismarica. Bila je to temeljita reformacija Katoličke Crkve, okretanje jednoj modernoj struji i tu više nije bilo mjesta za upotrebu pismarica na ikavici«, kazao je Čutura i dodao da se u Monoštoru još samo 10-15 starih pisama pjeva na misi.

Čutura je predstavio i nekoliko pismarica.

»Vinac bogoljubnih pisama temeljna je pismarica šokačkog puka, prvi puta tiskana 1827. godine, a posljednje izdanje bilo je 1903. godine, više od 20 izdanja i više od 200.000 tiskanih pismarica. Tvorac je franjevac otac Marijan Jajić. Ova pismarica je bila za šokački puk, od Budima, Slavonije, Baranje i Bačke. Pronašli smo je u Bezdanu u kojem danas ne živi više od 200 Hrvata, onda možemo tvrditi da se upotrebljavala i u Monoštoru. Koliko znam, samo još jedna žena iz Berega na pobožnostima piva iz ove pismarice, a njoj je 91 godina i kada ona premine više je nitko neće koristiti«, kazao je Čutura.

Najopsežnija pismarica ikada tiskana na ikavici je Duhovna mana, ne samo po broju stranica već i broju kitica.

»Tiskana je u Subotici 1893. godine. Danas imamo pisme s dvije-tri kitice, a u Duhovnoj mani više je od 20 i to su kitice koje se ne mogu pronaći ni u kasnijim izdanjima ove pismarice«, kazao je Čutura.

Prva značajnija pismarica tiskana u XX. stoljeću je Velika slava Božija. Glavno, dopunjeno izdanje je iz 1908. godine, a ovu pismaricu izdao je Lajčo Budanović i to je pismarica koja se i danas najviše koristi.

»Vrlo kompaktna pismarica, zajedno s molitvenikom, i danas kada želimo izvoditi stare pisme koristimo nju. Najmlađa pismarica pisana na ikavici je Duhovna radost iz 1940. godine i danas je u Monoštoru nekoliko sačuvanih primjeraka«, kazao je Čutura.

Ruža Silađev govorila je o proljetnoj prehrani Šokaca u Sonti nekada, o čemu je tekst objavljen u Hrvatskoj riječi. Marija Rašić predstavila je zbirku pjesama Študiranje gospoje Šokice autorice Sandre Kopić; prof. dr. sc. Ljiljana Kolenić govorila je o petnaest godina Udruženja građana Urbani Šokci i kulturi Hrvata u Vojvodini; doc. dr. se. Silvija Ćurak o imenima u slavonskom dijalektu; prof. dr. sc. Milica Lukić i Katica Novoselac o slavenskomitološkim sastavnicama proznih tekstova Josipa Lovretića.

Svi radovi bit će tiskani u zborniku.

Z. V.