Širom Vojvodine

Jožino selo

Prije manje od 100 godina u okolici Subotice postojali su mnogi šorovi, zaseoci od kojih sada nema nikakvoga traga. Ponegdje uspomenu na nekadašnji život čuva križ krajputaš i šumarak u sred njive koji krije ostatke salaša. Takvu sudbinu imalo je i Jožino selo.

Naselje je to koje se nalazilo 15 km jugozapadno od grada, na križanju Pačirskog i Moravičkog puta; u blizini nekadašnje đurđinske i pavlovačke željezničke postaje. Prema iskazima kazivača, naselje je nastajalo u drugoj polovici XIX. stoljeća i trajalo je manje od sto godina; iseljavanje je započelo 50-ih godina uslijed nedostatka infrastrukture i gubljenja na značaju Pačirskog puta, a posljednji stanovnik Jožino selo napustio je 2000-ih.

Zanatske usluge

Jožino selo ime je dobilo po Josipu Piukoviću, ondašnjem obrtniku koji je imao salaš, trgovinu i bircuz na križanju puteva. Priče o ovom naselju s nama je podijelio njegov praunuk Petar Marcikić služeći se i zapisanim sjećanjima svoje pokojne mame Tone Marcikić, rođene Stantić (Civik) kojoj je Jožo bio djed po mami. Naselje je ovo koje je početkom prošloga stoljeća imalo sve potrebne zanatsko-obrtničke usluge, od kovača, stolara i strugara do brijača i trgovaca, a njihove usluge koristili su, osim mještana, i putnici na relaciji Subotica – Pačir.

»Moj dida Jožo držo je bircuz i špecerajski dućan koji je bio na samom ulazu u selo. Svraćali su ljudi koji su putovali da bi odmorili i napojili konje na bunaru koji je bio na samom ćošku. U isto vrime su i sami sebe okripili s čašom piva, sode i vina i napravili dobar špricer. U dućanu se kupovala najpotrebnija roba u to vrime: petrolin za lampaše, kvas, cigaretle, duvan, čokolada, so, kenjača (za podmazivanje osovina kola), šećer, rogač, mak, mašina (šibica). U selu je postojo kovač Farkaš Nandor, stolar Joso Kavčag, sarač šuster Stipan Bajić, berber Roko Gršić, strugarsko-bravarska radionica koju je vodio Nikola Poljaković (Puvol). Na neki način sve što je tribalo za tadašnje žitelje«, zapisao je Marcikić sjećanja svoje mame Tone koja se rodila na Jožinom selu i ondje živjela do '48. kada se udala i otišla u drugi đurđinski šor.

Marcikić kaže kako mu je mama pričala da je ovo naselje imalo 20 salaša kojima je gravitiralo još 50-ak salaša iz okolnih šorova. Naseljeni su bili hrvatskim življem, a obitelji koje su živjele na ovom području u ušorenim salašima bile su Stipić, Stantić (Civikovi, Gusterovi, Čobanovi), Čović, Orčić (Garinovi, Varnjačarovi), Matković, Dulić, Pletikosić...

Čuva Marcikić i rado prepričava i svoja sjećanja na Jožino selo i odlaske kod majke i dide na salaš u goste. Zapamtio je, kako kaže, priču da je majka Jela kada bi se vraćala iz grada iz nabave, često pješice, stazom uz prugu, dolazila kući, ne bi li uštedjela na karti za vlak 5-6 dinara. Kaže, sjeća se i pradjeda Jože koji je sjedio uz ogradu, s uvijek nakrivljenim naočalama i pričao mu razne dogodovštine i o svom vinogradu u Tavankutu.

Proštenje na Spasovo

Osim gospodarskog, ovo naselje je imalo i bogat kulturni život. Prema sjećanju Tone koje je 2009. zapisao naš sugovornik Marcikić, postojala je tamburaška banda, organizirani su igrokazi i igranke, a najveća slavlja bila su tijekom velikih blagdana i proštenja koje se ovdje obilježavalo na Spasovo. Škola na području Jožinog sela nikada nije postojala, a djeca su obrazovanje stjecala u susjednom Pavlovcu, udaljenom nekoliko kilometara.

»Moj otac Joso Stantić, njegov brat Nikola i Sive ko i braća Tomica, Antuš i Ante Miljački (Matakovi) imali su tamburašku bandu i svake nedilje održavane su igranke – balovi. Dokaz da je postojala banda sviraca je i članska karta mog oca ‘Udruženje muzikanata u kraljevini Jugoslavije’ iz 1937. godine. Za vrime svetkovine Božića, Uskrsa i ostali svetaca, pripremali su se igrokazi koje je pripremala Marija Stantić (Civička) koja je sarađivala sa subotičkim Narodnim kazalištem. Jedno vrime, nikoliko godina na Spasovo je održavano proštenje kad su iz varoši dolazili sa šatrom šećeraši pa i žužaljke. Pišce su dogurali kolica sa sladoledom iz varoši, tu se okupilo cilo selo i okolina. U to vrime nije postojo Đurđin sem željezničke stanice«, zapisana su sjećanja pokojne Tone.

S obzirom na to da im je najbliža crkva u Đurđinu, koja je izgrađena tek 1935., mještani Jožinog sela molili su se »pod Garašovim križom«, kojega su 1912. podigli Joso i Marga Kujundžić zvani Garašovi. Križ je i danas u životu i čuva od zaborava sjećanje na Jožino selo.

»I danas mislim o svemu šta je kadgod bilo, kako se živilo. Tuga ostaje u meni, jel tog nema više ništa, prava pustinja, samo su ostala dva puta, raskršće i križ pored puta«, rekla je Tona nekoliko godina prije nego što je umrla 2011.

J. D. B.