Ne mogu se baš pohvaliti da znam fotoaparatom zabilježiti trenutak. Žao mi je zbog toga, ali ne patim jer znam udahnuti trenutak, dopustiti mu da me napaja, a znam ga i iskoristiti. Ipak, u nekim bih situacijama voljela imati i to umijeće, a jedna od njih dogodila se nedavno. Bili smo na odmoru i, vraćajući se s plaže, negdje na serpentinama pred samom Komižom, sunce nas je počastilo nestvarnim zalaskom. Jesam ga »upila«, ali voljela bih da sam tu fotografiju mogla sačuvati zauvijek.
Nije svejedno gdje ćemo dočekati zalazak. Negdje sunce nestaje iza beskrajnog oceana, negdje se spušta između pustinjskih dina, a negdje iza planine, otoka ili obrisa grada. Zato su neke destinacije gotovo postale sinonim za zalazak sunca.
Prirodna pojava kao lokalni ritual
Santorini je vjerojatno prvi koji će većini pasti na pamet. Oia i njezine bijele kuće, plave kupole i pogled prema Egejskom moru godinama su nezaobilazni motiv putopisnih fotografija. No Santorini nije jedini grčki otok koji zna prirediti dobar završetak dana. Ponekad je potrebno udaljiti se od najpoznatije razglednice i potražiti vlastiti komadić zapadne obale.
Na Ibizi je zalazak sunca gotovo dio lokalnog rituala. Dok se sunce spušta prema moru, okupljaju se ljudi na terasama, plažama i popularnim sunset mjestima. Posebno je dojmljiv pogled prema otočiću Es Vedrà, čija silueta u suton izgleda gotovo nestvarno. Ali, ako vam je Ibiza preglasna, susjedna Formentera nudi mirniju verziju istog doživljaja, bose noge u pijesku, more pred vama i dovoljno vremena da gledate kako se nebo mijenja iz minute u minutu.
A onda dolazi Madeira, gdje je priroda odradila gotovo sav posao. Strme litice, duboki Atlantik i planinski krajolik čine kulisu zbog koje zalazak izgleda dramatičnije nego na klasičnoj plaži. Na ovom portugalskom otoku vrijedi potražiti zapadnu obalu i neko mjesto s otvorenim pogledom prema oceanu. Ako vam se sviđa ideja Madeire, ali želite još manje razvikanu destinaciju, razmislite o Azorima. Tamo je atmosfera sporija, krajolik zeleniji, a zalazak nad Atlantikom ima onu posebnu dozu osjećaja da ste na kraju svijeta.
Dvije strane jednog spektakla
Za potpuno drugačiji doživljaj treba otići u Wadi Rum u Jordanu. Ovdje nema mora ni palmi. Samo golemi prostor pustinje i crvene stijene koje pod posljednjim sunčevim zrakama mijenjaju boju. Najljepše je zalazak dočekati izvan kampa, među dinama ili na nekoj od stijena s pogledom na pustinju. Kad sunce nestane, ostaje nebo prepuno zvijezda, kao druga polovica istog spektakla.
Još impresivnije dimenzije daje Namibija. U području Sossusvleija ogromne narančaste dine stvaraju sjene koje se produljuju kako dan odmiče. Ondje je lako shvatiti zašto pustinja tako snažno privlači fotografe i putnike. Nema potrebe za posebnim efektima. Dovoljni su pijesak, svjetlo i vrijeme.
Ako ipak više volite more, teško je nadmašiti Zanzibar. Na zapadnoj obali otoka sunce se spušta prema Indijskom oceanu, dok se na horizontu pojavljuju siluete tradicionalnih drvenih brodova. Zalazak je ovdje dio sporog ritma dana, nakon vrućine slijedi ugodnija večer, a nebo nekoliko minuta izgleda kao da je netko po njemu prosuo sve nijanse narančaste, ružičaste i ljubičaste.
I ne treba uvijek otići na drugi kraj svijeta. Hvar je jedan od onih jadranskih otoka koji zalazak čine posebnim upravo svojom kombinacijom mora, otoka i kamenih pejzaža. U samom gradu pogled prema Paklenim otocima posebno je lijep u kasno poslijepodne, kada se sunce spušta iza horizonta, a siluete otočića polako tamne. Još je dojmljivije ako večer provedete negdje izvan grada, na nekoj od zapadnih ili južnih točaka otoka, gdje imate otvoren pogled prema moru. Na Jadranu je možda najljepše upravo to što ne treba puno organizacije. Ponekad su najbolji zalasci oni koje pronađemo slučajno, na povratku iz neke uvale ili tijekom večernje šetnje.
Možda upravo zato zalasci sunca toliko privlače putnike. Ne traže od nas gotovo ništa osim nekoliko slobodnih minuta. I gdje god ih dočekali, na jadranskom otoku, usred pustinje, iznad oceana ili u velikom gradu, podsjećaju nas da putovanje nije uvijek u onome što ćemo još stići vidjeti. Ponekad je dovoljno samo stati i gledati kako završava dan.
GKM
