Poljoprivreda može doprinijeti ublažavanju klimatskih promjena, ali nijedna mjera nije automatska garancija vezivanja ugljika. Doprinos dolazi kroz očuvanje i povećanje organskog ugljika u tlu i smanjivanje emisija povezanih s hranjivim tvarima
Dr. sc. Ana Firanj Sremac znanstvena je suradnica Poljoprivrednog fakulteta Sveučilišta u Novom Sadu, na Odsjeku za ratarstvo i povrtlarstvo, gdje radi u sklopu istraživačke skupine za meteorologiju i biofiziku. Podrijetlom je iz Sombora. Doktorirala je 2015. godine na Sveučilištu u Novom Sadu u području meteorologije i modeliranja okoliša. Prije angažmana na Poljoprivrednom fakultetu radila je na Odsjeku za fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu.
Njezina istraživanja obuhvaćaju mikrometeorologiju, agrometeorologiju i modeliranje okoliša, s posebnim interesom za interakcije tla, biljaka i atmosfere. Bavi se proučavanjem sezonalnosti klimatskih uvjeta i fenologije vegetacije, primjenom meteoroloških i satelitskih podataka u praćenju stanja bilja, kao i razvojem metoda za procjenu utjecaja vremenskih i klimatskih uvjeta na poljoprivrednu proizvodnju.
Vaša znanstvena istraživanja usmjerena su na mikrometeorologiju i interakciju između tla i atmosfere. Kako se promjene u ovim procesima graničnog sloja atmosfere danas odražavaju na klimu Vojvodine i mikroklimu polja, te što nam fizika atmosfere govori o trendovima za naredna desetljeća?
Klima Vojvodine i mikroklima polja dvije su razmjere istog procesa, a povezuje ih granični sloj atmosfere. Regionalno zagrijavanje i suša mijenjaju uvjete na svakoj parceli, a stanje tla i vegetacije na velikom broju parcela zajedno utječe na zrak iznad cijele regije. Suša i toplina međusobno se pojačavaju, a granični sloj atmosfere mjesto je gdje se to događa. Za mikroklimu polja presudno je kako se Sunčeva energija raspodjeljuje: na zagrijavanje površine i zraka ili na isparavanje vode. Kada tlo ima dovoljno vode, isparavanje i transpiracija biljaka hlade površinu. Kada se tlo isuši, taj način hlađenja slabi. Više energije odlazi na zagrijavanje zraka, pa granični sloj postaje topliji, suši i dublji. Topliji i suši zrak potom dodatno isušuje tlo i usjeve. To je jedan od mehanizama kojim suša pojačava toplinski stres. U Vojvodini je dugoročna analiza za razdoblje 1949. – 2013. pokazala porast temperature tijekom vegetacijskog razdoblja i povezanost prinosa ratarskih kultura s temperaturom i oborinama. To su regionalni uvjeti; mikroklimu konkretne parcele dodatno određuju tlo, vegetacijski pokrov i način upravljanja. Za naredna desetljeća fizički je dobro utemeljeno očekivanje da će daljnje zagrijavanje povećavati atmosfersku potražnju za vodom. To ne znači da će stvarno isparavanje uvijek rasti: kada u tlu nema dovoljno vode, isparavanje je ograničeno njezinom dostupnošću. Zato budući rizik procjenjujemo zajedno kroz temperaturu, oborine i vodnu bilancu, a ne samo kroz godišnju količinu kiše. Fizika daje i jasan signal za oborine. Topliji zrak može primiti oko 7% više vodene pare po svakom stupnju zagrijavanja. Zato očekujemo intenzivnije kratkotrajne pljuskove, čak i ako ukupna godišnja količina kiše ostane slična. Za polje to znači više otjecanja i erozije, a manje vode koja se doista upije u tlo, pa se suša i obilne oborine mogu izmjenjivati u istoj sezoni.
S obzirom na Vaše iskustvo u kemiji okoliša, kako povišene temperature i sušna razdoblja utječu na kemijske i fizikalne procese u tlu, kruženje nutrijenata i njegovu dugoročnu plodnost pod ratarskim kulturama?
Suša i prva kiša nakon suše dvije su faze istog procesa, s različitim posljedicama po hranjive tvari. Tlo je živ sustav i njegov odgovor na zagrijavanje ovisi o raspoloživoj vodi. Meta-analiza 79 istraživanja pokazala je da isušivanje može smanjiti mikrobnu biomasu, aktivnost pojedinih enzima i nitrifikaciju. Ponovno vlaženje, naprotiv, može izazvati nagli porast mineralizacije dušika i emisija dušikova suboksida. Zato je važno razlikovati količinu hranjivih tvari u tlu od njihove dostupnosti biljci u određenom trenutku. Ista analiza pokazuje da ciklusi isušivanja i vlaženja mogu poremetiti usklađenost kruženja dušika i fosfora, ovisno o tipu tla i načinu korištenja. Dugoročnu plodnost, dakle, čuvamo praćenjem tla, održavanjem organske tvari i gnojidbom prilagođenom potrebama usjeva. Takav pristup odgovara mjerama održivog upravljanja tlom i hranjivim tvarima koje razmatra IPCC (Međuvladin panel o klimatskim promjenama).
Koje tradicionalne ratarske kulture u Vojvodini pokazuju najveću ranjivost na ove promjene i gdje znanost vidi ključne smjerove adaptacije?
Najranjiviji su kukuruz i soja u uvjetima bez navodnjavanja. Istraživanje parcela u Vojvodini tijekom 2017. – 2024. zabilježilo je osobito niske prinose ovih kultura u sušnim godinama. Pšenica je u tom uzorku imala manju promjenjivost prinosa, jer njezine ključne faze razvoja nastupaju ranije, tijekom proljeća. To ipak ne znači da je pšenica pošteđena: i ona trpi kada toplinski val zahvati nalijevanje zrna krajem svibnja i u lipnju. Također, ovo nije univerzalna rang-lista otpornosti za sve sorte i sve lokalitete. Kod kukuruza je najkritičnije kada se visoke temperature i nedostatak vode poklope s cvatnjom i formiranjem prinosa. Visoke temperature tijekom cvatnje nepovoljno djeluju na pelud i oplodnju, a stres tijekom nalijevanja zrna ograničava konačan prinos. Smjer adaptacije koji ističem jest kombiniranje izbora sorte ili hibrida, termina sjetve i upravljanja vodom, uz provjeru njihovog zajedničkog efekta u lokalnim uvjetima. Navodnjavanje i tolerantniji biljni materijal važne su mogućnosti, ali odluka o vodi mora počivati na potrebama usjeva i raspoloživoj vlazi u tlu.
Danas postoje brojni meteorološki modeli i agrometeorološke stanice. Koje znanstvene i službene agrometeorološke podatke poljoprivrednici trebaju svakodnevno pratiti i na koji način ih tumačiti pri donošenju odluka o sjetvi ili zaštiti usjeva?
Prvo pravilo jest znati odakle podatak dolazi i za koju površinu vrijedi. Većina proizvođača koristi prognoze iz aplikacija na telefonu, često ne znajući kako su nastale. Te aplikacije uglavnom preuzimaju rezultate globalnih ili regionalnih numeričkih modela. Model računa vrijeme u mreži čija je jedna ćelija najčešće veća od same parcele, pa prognoza predstavlja prosjek za šire područje. Zato takva prognoza ne može pouzdano prikazati lokalne pojave, poput ljetnog pljuska ili tuče koja pogodi jedno polje, a zaobiđe susjedno. Pouzdanije je ukrštati više izvora: službenu prognozu i upozorenja Republičkog hidrometeorološkog zavoda (RHMZ), radarske podatke koji pokazuju gdje oborine doista padaju te mjerenja na parceli ili najbližoj stanici. Kada se izvori slažu, odluci možemo više vjerovati; kada se razilaze, to je znak za oprez. RHMZ nema alat za pojedinačnu parcelu, ali objavljuje korisne proizvode kao što su agrometeorološki bilteni, praćenje suše i agrometeorološka upozorenja kod suše, toplinskih valova i drugih opasnih pojava. Ti proizvodi daju se za odabrane stanice i regije, pa ih treba čitati kao okvir, a ne kao odgovor za konkretno polje. Uz njih su važna obavještenja Prognozno-izvještajne službe zaštite bilja, koja povezuju vremenske uvjete s razvojem usjeva i štetnih organizama, kao i poljoprivredne savjetodavne službe, koje podatke prevode u preporuke. Česta zabuna postoji i oko referentne evapotranspiracije, pokazatelja atmosferske potražnje za vodom. Ona nije automatski količina vode koju treba dodati navodnjavanjem. Potreba konkretnog usjeva dobiva se kada se referentna vrijednost pomnoži koeficijentom kulture, koji ovisi o fazi razvoja, a zatim se uračunaju efektivne oborine i zaliha vode u tlu. Upravo jaz između regionalnih prognoza i potreba konkretne parcele pokušavamo premostiti u tvrtki Climate Smart Solutions, gdje razvijamo proizvode koji ukrštaju više modela s radarskim i lokalnim podacima.

Kako znanstveno utemeljeno agrometeorološko planiranje može pomoći vojvođanskim poljoprivrednicima da prijeđu s tradicionalnog, kalendarskog načina obrade na fleksibilno planiranje zasnovano na realnim podacima s terena?
Kalendar ostaje okvir, a konačnu odluku donose uvjeti na parceli i prognoza. Podrška određivanju vremena sjetve, žetve i agrotehničkih mjera upravo je jedna od namjena operativnih agrometeoroloških proizvoda. U praksi to znači da se prije sjetve zajedno razmotre temperatura i vlažnost tla te očekivano vrijeme. Kukuruz se, primjerice, ne treba sijati na određeni datum, već kada se temperatura tla na dubini sjetve ustali na 10-12°C. Tijekom vegetacije prati se kako se troši raspoloživa voda. Standardna metodologija FAO-a (Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu) omogućuje da se potrebe usjeva za vodom povežu s fazom razvoja i stanjem vode u zoni korijena. Za početak preporučam jednostavnu evidenciju za svaku parcelu koju poljoprivrednici mogu sami voditi: datum sjetve, sorta ili hibrid, oborine, važne faze razvoja, primijenjene mjere, prinos. Tako se vlastito iskustvo postupno pretvara u podatke za naredne odluke.
Klimatske promjene ne pogađaju samo polja, već i ranjive prirodne ekosustave Vojvodine, poput preostalih stepskih staništa, slatina i vlažnih područja. Kakve odgovore pruža modeliranje okoliša kada je u pitanju očuvanje bioraznolikosti i prirodne vodne bilance u našoj regiji?
Modeliranje pomaže razdvojiti utjecaj klime od utjecaja upravljanja vodama i korištenja zemljišta. Za vlažna područja posebno je važno zajedno razmatrati oborine, isparavanje, površinske dotoke i podzemne vode, jer su to povezani dijelovi iste vodne bilance. Rezervat prirode Slano kopovo u Banatu dobar je lokalni primjer. Ramsarska dokumentacija opisuje njegovu ovisnost o atmosferskoj i podzemnoj vodi, velike ljetne gubitke isparavanjem i utjecaj okolnih kanala na razinu podzemne vode. Zato promjene ovog staništa ne treba pripisivati isključivo temperaturi ili nedostatku kiše. Princip je sljedeći: za svaki ekosustav prvo definiramo što se zapravo čuva, a zatim uspoređujemo scenarije upravljanja. Lokalni projekt revitalizacije Slanog kopova upravo povezuje očuvanje ekoloških karakteristika s upravljanjem površinskim i podzemnim vodama. Za stepe, slatine i druga vlažna područja potrebne su zasebne procjene, uz terensku provjeru modelskih rezultata.
Osim prilagođavanja, često se govori o ublažavanju efekata klimatskih promjena. Kakvu ulogu održive poljoprivredne i ekološke prakse imaju u smanjenju emisija stakleničkih plinova i očuvanju tla kao ključnog spremnika ugljika?
Poljoprivreda može doprinijeti ublažavanju klimatskih promjena, ali nijedna mjera nije automatska garancija vezivanja ugljika. Doprinos dolazi kroz očuvanje i povećanje organskog ugljika u tlu i smanjivanje emisija povezanih s hranjivim tvarima. IPCC među relevantnim praksama razmatra plodored, pokrovne usjeve, zadržavanje žetvenih ostataka, organske dodatke i prilagođavanje intenziteta obrade. Važne su i emisije koje nastaju na samom polju. Najveći dio emisija dušikova suboksida iz ratarstva potječe od dušičnih gnojiva, pa je gnojidba prema analizi tla i potrebama usjeva istovremeno ušteda za proizvođača i mjera ublažavanja. Spaljivanje žetvenih ostataka, koje je kod nas i zakonski zabranjeno, uništava upravo organsku tvar koju želimo vratiti u tlo. Efekti ovise o uvjetima, a zalihe ugljika ne mogu neograničeno rasti. Vezani ugljik može se ponovno izgubiti ako se praksa napusti. Korist mogu umanjiti i dodatne emisije dušikova suboksida ako se povećavaju unosi gnojiva. Zato pratimo cjelokupnu bilancu, a ne samo jednu komponentu.
Koliko su suvremeni alati poput mikrometeoroloških senzora na poljima, satelitskih snimaka i sustava za rano upozoravanje danas znanstveno pouzdani, a koliko financijski i praktično dostupni prosječnom obiteljskom gospodarstvu?
Alat je pouzdan onoliko koliko je provjeren za zadatak za koji ga koristimo. Kod senzora vlažnosti tla ključna je kalibracija na konkretnom tlu, a meteorološka stanica na polju daje dobre podatke samo ako je pravilno postavljena i redovito održavana. Za mnoga gospodarstva to održavanje predstavlja veći trošak od same kupnje. Satelitski podaci imaju prednost u obuhvatu i dostupnosti. Sentinel-2 snimke pruža bez naknade, s razlučivošću od 10 metara u pojedinim kanalima, otprilike svakih pet dana, ali oblaci ograničavaju njihovu upotrebljivost. Besplatna snimka ne znači da je besplatna i njegova obrada. Između javnih prognoza i vlastitih senzora razvija se i treća mogućnost: virtualne meteorološke stanice. One kombiniraju više prognostičkih modela i radarske podatke u procjenu vremena za konkretnu parcelu, bez opreme na polju. Takav alat razvijamo i mi, ali važno je naglasiti da je to procjena, a ne mjerenje, te da se njezina pouzdanost mora provjeravati usporedbom sa stvarnim mjerenjima. Sustavi ranog upozoravanja, poput upozorenja RHMZ-a, javno su dostupni i predstavljaju najjeftiniji prvi korak. Prosječnom gospodarstvu preporučujem da krene od njih i od savjetodavne podrške, a ulaganje u bilo koji alat veže za konkretnu odluku koju želi unaprijediti. Bez podataka o troškovima i koristima ne tvrdim da je neka tehnologija podjednako isplativa za sva gospodarstva.
Bili ste angažirani prvo na PMF-u, a danas radite na Poljoprivrednom fakultetu. Kako povezujete fundamentalne prirodne znanosti (fiziku, kemiju, meteorologiju) s primijenjenim agronomskim znanostima u radu sa studentima? Koliko su mlade generacije spremne za izazove koje donose klimatske promjene?
Imala sam priliku raditi sa studentima na oba kraja tog puta. Na PMF-u sam držala vježbe studentima smjera meteorologija, kada se tek usvajaju fizikalne osnove razmjene energije, vode i količine gibanja u površinskom sloju atmosfere. Danas radim kao znanstvena suradnica na Poljoprivrednom fakultetu i predajem na doktorskim studijima na predmetu agrometeorologija, gdje mladim istraživačima pomažem upoznati fizikalne osnove konkretnih problema u poljoprivredi. Povezivanje zato počinje od konkretnog pitanja na polju, a zatim se vraća procesima koji stoje iza njega: fizika objašnjava razmjenu energije i vode, kemija kruženje hranjivih tvari, meteorologija vremenske uvjete, a agronomija izbor konkretne mjere. Dobar primjer je procjena potreba usjeva za vodom, koja zahtijeva i meteorološke podatke i poznavanje biljke i tla. Opću ocjenu spremnosti svih mladih generacija ne mogu dati bez odgovarajućeg istraživanja. Kod doktoranata mi je najvažnije da znaju procijeniti kvalitetu podatka, razumiju pretpostavke modela i provjere zaključak na terenu, odnosno da obrazlože odluku i prepoznaju njezinu neodređenost.
Kada spojimo modeliranje okoliša i svakodnevnu praksu na terenu, što je prvi i najvažniji korak koji vojvođanski ratar ili lokalna zajednica mogu poduzeti u cilju dugoročne otpornosti na klimatske promjene?
Prvi korak jest upoznati vlastitu parcelu i njezinu vodnu bilancu. Procjena potreba usjeva zahtijeva poznavanje raspoložive vode u tlu, razvoja korijena i gubitaka evapotranspiracijom; sama količina oborina nije dovoljna za planiranje navodnjavanja. Rataru predlažem da poveže analizu tla, evidenciju s parcele i redovito praćenje agrometeoroloških informacija. Lokalnoj zajednici predlažem zajedničko sagledavanje poljoprivrednih potreba i potreba prirodnih staništa. Primjer Slanog kopova pokazuje koliko upravljanje kanalima i podzemnim vodama može biti povezano sa stanjem zaštićenog područja. Otpornost počinje kada znamo koje podatke imamo, što oni znače i koju odluku na temelju njih možemo donijeti.
Intervju vodio: Marko Tucakov