Prvi puta pustara Šara spominje se 1468. u feudalnoj Kraljevini Ugarskoj. Žitelji su tada uglavnom bili Mađari. Taj su posjed vlasnici više puta prodavali, a prije no što je došao u vlasništvo Ugarske Komore bio je u vlasništvu i Mađara i Hrvata. Među Hrvatima spominje se Nikola Milojković, crkveni sudac Kaločke nadbiskupije. Šara se nalazi sjeverno od današnjega sela Aleksa Šantić. Lokalitet je imao povijesnu povezanost s Bajmakom, mnogo prije no što je današnji put koji povezuje Sombor i Suboticu izgrađen. Današnja Stanišićka ulica u Bajmaku neposredno vodi na središte pustare Šara.
Od 1822. vlasnik Šare bila je vlastelinska obitelj Redl iz Rastine, s posjedima u okolici Stanišića. Te godine Šara je imala 84 stanovnika, među kojima je zasigurno bilo i biroša Bunjevaca. Godine 1848. obitelj Redl dijeli svoje imanje, pa Šara pripada Béli Redlu, koji je izgradio i danas postojeći kaštel. Béla Redl umro je 1903., a Šaru naslijedio njegov sestrić baron Richard Hammerstein. Pod upravom Redlovih i Hammersteina pustara Šara se razvila u napredno imanje s pratećim ekonomskim zgradama, majurima i stanovima za biroše. Kaštel je bio okružen arboretumom, no od njega je danas ostao samo jedan stogodišnji hrast lužnjak.
Ulazak Bešlića u posjed
Nakon Prvog svjetskog rata Hammerstein je ono što je agrarnom reformom ostalo od posjeda, s kaštelom, prodao Lazaru Bešliću iz Bajmaka. Bešliću je pripala Šara s kaštelom i kućama za radnike te 280 jutara zemlje. Osim njega, Hammersteinovu zemlju kupila su tri brata Kovačevića iz Subotice: Nikola, Blaško i Nikola mlađi, a ondje su do zemlje došli i drugi bunjevački Hrvati: Luka Ivanković, Đuro Ivanković, Nikola Ivanković, Adam Patarčić, Joso Bešlić, Martin Patarčić, Grgo Patarčić, Antun Bešlić, Stipan Kovačević st., Veco Miljački, Marko Vuković, Stipan Blaška Kovačević, Lajčo Kovačević, Teza Kovačević i Veco Babić. Hammersteinovi radnici su sagradili sebi kuće u južnom dijelu Šare, današnjem »Mađarskom selu« između Šare i Alekse Šantića.
Osoba Lazara Bešlića ključna je za razumijevanje sadašnjosti prostora na kojem je pustara Šara i, južno od nje, selo Aleksa Šantić. Bešlić je rođen 1886. u Bajmaku od oca Tadije (1848. – 1940.) i majke Marije Mandić (1850. – 1913.). Bešlić je bio vlasnik pustare Šara i 140 jutara zemlje u ataru Bajmaka koje je naslijedio od oca. Od Tome Skenderovića kupio je još 120 jutara na Skenderovu. Bešlić je bio »pomalo škrt, život je posvetio obitelji i vođenju gospodarstva«.
»U majuru je imo svoju ‘socijalnu politiku’ prema komecijašima, staro se o njevom zdravlju, pomago kad su se ženili, el kad su ji saranjivali. Komencijaškoj dici je pomogo da zarade koji dinar: zapovidio njim je da se staraju o odranjivanju tica u oko pet lanaca velikom parku. Tice su ranili i pojili, a za to bili plaćeni. Od malena je učio radit i komencijašku dicu da se do blagostanja dolazi najpreg radom«, piše o Bešliću Alojzije Stantić.
Lazarov otac Tadija bio je tri puta biran za seoskog suca, bio je član Županijske skupštine Bačko-bodroške županije, obnovitelj i predsjednik Pučke čitaonice u Bajmaku, jedan od utemeljitelja subotičke Zemljodilske štedionice i Bajmačke pučke banke. Tadijin drugi sin Antun bio je ravnatelj subotičke filijale Prve hrvatske štedionice, bio je u upravi i osnivač nekoliko subotičkih tvrtki, a poslije je u Hrvatskoj štedionici u Zagrebu bio jedan od direktora.
Suživot s novim stanovnicima

Bešlićevo naslijeđe, što je rijetkost u povijesti bunjevačkih Hrvata, živi ponosno među stanovnicima današnjeg sela Aleksa Šantić, najmlađeg u somborskoj okolici. Podigli su ga između 1923. i 1926. godine srpski poslijeratni dobrovoljci kojima je zemlja dodijeljena u ataru Šare. Iskrcali su se na željezničkoj postaji u rujnu 1921. Svi su se smjestili u biroškim stanovima Laze Bešlića i tu pregurali zimu. U Bešliću su našli pravog prijatelja i kasnije uzora u poljoprivrednom gospodarenju. Pomagao im je u hrani, novcu, poljoprivrednim alatkama i savjetima. Ubrzo su počeli gradnju kuća, od križanja puta Lemeš – Bajmak i Pačir – Kaćmar ka sjeveru, s obje strane puta. Gazda Lazo je bio njihov garant da će vratiti novac onima kod kojih su uzimali materijal za kuće koje su im gradili Nijemci iz Stanišića. Postupno se trag Šare počinje gubiti, njezino ime se rjeđe spominjalo, sve dok nije primijenjeno kao tradicionalni i službeni naziv na mađarskom za Aleksu Šantić (Sári) od 2013. godine.
Prije Drugog svjetskog rata stanovnici Šantića su živjeli od poljoprivrede, a ako nisu imali posla, seljani su radili na imanju Bešlića. Mnogi zapisi govore o njegovoj izvanrednoj osjetljivosti za njihove potrebe. To je uključivalo obuke u radu i gospodarenju zemljom, susretljivost svake vrste te, nakon 1941., izdašnu pomoć Šantićanima koje su mađarske vlasti poslale u logore Sárvár i Barcs. Tijekom Drugog svjetskog rata mađarske vlasti su na mjesto Šantića u naselje preimenovano u Hadikkisfalu doselile obitelji Mađara iz Bukovine. Pobjedom partizana, koncem listopada 1944., oni su iseljeni, a preživjeli šantićki Srbi su se do proljeća vratili.
Poslijeratna sudbina imanja
Nakon dolaska partizana i utemeljenja nove vlasti Bešliću je, kao i ostalim veleposjednicima, imanje oduzeto, a u proljeće 1945. agrarnom reformom bezemljašima – Srbima, Hrvatima i Mađarima podijeljena je zemlja. Od posjeda na Šari, u stanišićkom ataru i na Kaćmarskim salašima, te od bivšeg posjeda Bešlića formirano je DPD Sever. Tu zemlju su počeli obrađivati radnici koji su se zatekli kao najamnici Bešlića, oni s okolnih salaša i oni koji su podigli kuće u blizini Bešlićeva kaštela.
U idućih sedamdeset godina kombinat je bio okosnica seoskog života i razlog zbog kojeg se u selu naselio i dodatan broj Hrvata, kako bunjevačkog podrijetla tako i pojedinih obitelji iz BiH. Nakon poslijeratne nacionalizacije, kaštel Bešlića postao je sjedište Severa, no vremenom je, kao i poduzeće, propao i danas je devastiran i napušten. Najvrjedniji dio zemljišta pustare, nakon stečaja, država je prodala talijanskom konditorskom gigantu Ferreru, koji je tu posadio plantaže lješnjaka, 2017. godine. Danas su one najveće plantaže te kulture u Srbiji. Među stambenim objektima oko kaštela, uz put ka selu, nalazi se i nekoliko u vlasništvu Hrvata (obitelji Divković, Janković i Budimčević), a na ostatku nekadašnje pustare ostao je jedan bunjevački salaš obitelji Buljovčić.
Lazar Bešlić se nedvojbeno izjašnjavao Hrvatom, njegove kćeri su se školovale u Zagrebu, te suvremeniji publicistički iskazi koji ne idu u tom smjeru ne obiluju točnošću. Jedino zemljište koje mu nije nacionalizirano je 35 jutara, što je odbio, te i tu malu površinu darovao poljoprivrednom poduzeću, koje mu je dodijelilo mirovinu. Lazar Bešlić umro je 1982. godine, u 98. godini života. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na groblju Paprenjača u Bajmaku. Želeći mu se odužiti, žitelji Alekse Šantića postavili su 2005. njemu u čast memorijalnu ploču na zgradi Mjesne zajednice.
Izvori: M. Antelj i D. Milašinović: Potomci precima, M. Beljanski: Šara, Baba pusta, Kaćmarski salaši, Aleksa Šantić, A. Stantić Zafala gazda Lazi Bešliću (Hrvatska riječ)
Marko Tucakov