Obučio je nekoliko naraštaja današnjih vrsnih tamburaša, skladao mnoge skladbe, napisao je i objavio više autorskih pjesama posvećenih rodnome gradu, Srijemu i Vojvodini i zajedno sa svojim tamburašima nastupao na brojnim koncertima i festivalima, gdje su dobili prestižne nagrade

Na počecima svoje glazbene karijere bavio se gotovo isključivo zabavnom, rock glazbom, a svirao je i sa Stjepkom Gutom, jednim od najpoznatijih džez glazbenika današnjice. Njega i njegove bendove vidjeli su i brojni gradovi širom bivše Jugoslavije, uključujući i veliki broj mjesta duž jadranskog primorja, poput Tivta, Zaostroga, Splita, Malog Lošinja, Umaga... U kasnijim godinama mijenjao je i proširivao svoj glazbeni opus, pa se bavio i narodnom glazbom. Svirao je najprije harmoniku, a potom gitaru i na koncu – sve vrste tambure.

Note prije slova

»Još kao četverogodišnji dječak počeo sam učiti svirati harmoniku, a podučavala me je sestrična od tetke. Nisam mogao držati harmoniku na ramenima, dok sam svirao, harmonika je bila položena na stolu, a sestrična ju je razvlačila. Tada sam naučio i note, mada još nisam znao ni čitati ni pisati. S deset godina, skupa sa Stjepkom Gutom (danas najboljim bijelim džez trubačem na svijetu!), pokušao sam se upisati u nižu glazbenu školu, ali smo obojica bili odbijeni, jer, po procjeni tadašnjih profesora, nismo imali sluha«, sjeća se sa osmijehom svojih prvih glazbenih koraka Josip Jurca.

Ipak, prevelika želja za glazbenim obrazovanjem navela je Josipove roditelje da mu angažiraju privatne sate, te je tako četiri godine učio svirati kod profesorice glazbe, Ruskinje Tamare Krutikov, kod koje je dobio dobru glazbenu osnovu za dalji napredak.

Osnivanjem festivala amaterskih društava Vojvodine u Rumi ukazala se potreba da Ruma ima veliki tamburaški orkestar.

»Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec jedino je u gradu imalo tamburaški orkestar, ali bio je to mali sastav, tridesetak njih, djece, počeli su učiti svirati tamburu. Ja sam se pridružio grupi kada su mladi već svladali osnovna znanja sviranja tambure i svirao sam prvi prim. Tada su i nastali prvi aranžmani pisani za Veliki tamburaški orkestar«, priča Josip.

Nakon završene gimnazije 1969. godine odlazi na studij u Zagreb, gdje se upoznaje s novim valom zabavne i rock glazbe, budući da je Zagreb u to vrijeme bio najnaprednija sredina u glazbenom pogledu. Tu sklada i svoje prve skladbe, očekivano – u zabavnom stilu, pa nastaju Hajde, pa se sjeti i Lili Hu, u džez stilu.

»Poslije godinu dana u Zagrebu studij sam nastavio u Novom Sadu, ali i sviranje u svojoj rodnoj Rumi. Glazbena scena Srijema bila je i te kako osvježena repertoarom donijetim iz Zagreba. I baš u to vrijeme polako se upuštam u skladateljski rad, najprije laganim baladama, koje sam sa svojim orkestrom izvodio diljem Vojvodine. Sudjelovali smo na tada na popularnim manifestacijama tipa gitarijada, seoskih slava, aktiva i sličnih. Tako su nas i zapazili ljudi koji su tada otvarali najekskluzivniji restoran u Vojvodini i pozvali nas da tamo sviramo svaku večer«, priča Jurca.

Repertoar se neminovno počeo mijenjati, a gosti večeri su bili najpopularniji pjevači narodne i zabavne glazbe. Ugovori su se tada pravili na nekoliko mjeseci, putem glazbenih udruga. Svako ljeto provodio je svirajući s orkestrom po raznim hotelima na moru. To je tako trajalo sve do 1991. Po izbijanju rata na prostorima bivše Jugoslavije prestao je s javnim nastupima. Živio je tiho u okrilju svoje obitelji, supruge i dva sina, koji su mu oduvijek luka i oslonac. I dan-danas najveće uživanje nalazi u dvorištu svoje kuće, s knjigom u ruci ili u jutarnjim nabavama i odlascima na misu u crkvu Uzvišenja svetog Križa u Rumi.

Veliki tamburaški orkestar HKPD-a Matija Gubec preuzeo je 1997. Okupilo se tada tridesetoro djece.

»Ispostavilo se da je ta generacija bila izuzetno talentirana, tako da je od dječjeg orkestra za vrlo kratko vrijeme popunjen Veliki tamburaški orkestar, koji je svakom godinom postajao sve bolji. Izveo sam još nekoliko generacija tamburaša, od kojih su se neki i odselili, neki prestali svirati, a neki i ostali u orkestru«, priča Josip Jurca, koga pojedini sugrađani s poštovanjem i naklonošću zovu kratko i jasno – Maestro.

Veliki tamburaški orkestar aktivno je vodio sve do 2023. godine, i uz njega i spomenutu Školu tambure koja je dala veliki broj vrsnih tamburaša. Orkestar je pod njegovim vodstvom sudjelovao na brojnim manifestacijama, imajući nebrojene uspješne nastupe diljem regije – po Hrvatskoj, BiH, Mađarskoj. Redovito su bili sudionici Festivala tamburaških orkestara Srbije u Rumi, kao i festivala u Osijeku, Zmajevu, Novom Sadu, Srijemskoj Mitrovici, Deronjama te susretima udruga koje nose ime Matije Gupca i već čuvenim susretima Srijemci Srijemu, koji okupljaju sve srijemske udruge svake godine.

»Osim cjelovečernjih koncerata dva puta godišnje u Rumi, nastupali smo i u Subotici, Novom Sadu, Zemunu, Nišu, Slavonskom Brodu, Požegi, Osijeku, na dva cjelovečernja koncerta u dvoranama Siget i Vatroslav Lisinski u Zagrebu, potom u Tuzli, u Šopronu u Mađarskoj i drugdje. Posebno se treba spomenuti koncert ‘Sto rumskih tamburaša’ iz 2005. godine kada su u velikoj sali Kulturnog centra u Rumi nastupili članovi sva tri rumska tamburaška orkestra – Matije Gupca, Branka Radičevića i Plavog čuperka i kada je jednog trena na sceni bilo ukupno 108 tamburaša, što je najveći broj tamburaša koji su zajedno nastupili ikada«, s ponosom i radošću se sjeća rumski Maestro.

Bogat i učinkovit život protkan glazbom

Josip Jurca je za sve te godine komponirao čitav niz zavičajnih pjesama u kojima se spominju Ruma, Srijem, Vojvodina – Moj kićeni Srijem, Rumo lepotice, U srcu mi zvoni tambura, Neka nam živi Vojvodina, Hej, hej, tamburaši i mnoge druge, a napisao je i brojne aranžmane za tamburaške orkestre za čitav niz kompozicija klasične, filmske i zabavne glazbe, kao i transkripcije djela najpoznatijih svjetskih skladatelja. Veliki tamburaški orkestar pod njegovim je rukovodstvom snimio i dva CD-a, od kojih je jedan snimljen 2005. i na njemu je 21 pjesma čiji je kompletan autor glazbe i tekstova Josip Jurca. Komponirao je i himne za rumske nogometne klubove, za osnovnu školu s njegovog Brega, kao i 11 kompozicija klasične glazbe koje su bile praizvedbe na Festivalu tamburaških orkestara u Rumi.

»U knjizi U srcu mi zvoni tambura iz 2017. godine sabran je dio mog kompozitorskog i aranžerskog rada, a izdao sam 2021. knjigu Katoličke misne i božićne pjesme, u kojoj su obuhvaćeni kompletni aranžmani, partiture katoličkih i božićnih pjesama za Veliki tamburaški orkestar, koje smo do sada izvodili u župnoj crkvi Uzvišenja svetog Križa«, zaokružuje popis djela Maestro.

Prebogatom djelovanju Josipa Jurce nisu izostale ni nagrade i priznanja. Bio je autor pobjedničkih pjesama na mnogim festivalima; Hrvatsko nacionalno vijeće u Srbiji 2015. godine dodijelilo mu je nagradu Dr. Josip Andrić za doprinos razvoju kulture hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji, što je najveće priznanje koje ta institucija dodjeljuje, a HKPD Matija Gubec od Hrvatske 2013. godine dobija Zlatnu povelju Republike Hrvatske, najveće priznanje koje jedno kulturno-umjetničko društvo može dobiti.

Ni izbliza se ovdje ne okončava priča o rumskom Maestru, koji ne priča mnogo o sebi, a još manje o svojim uspjesima, već se najradije kroz osmijeh prisjeća putovanja, prijateljstava, nastupa, te tadašnjih automobila kojima su putovali po jadranskoj obali, sa svim zgodama i nezgodama vezanim uz njih, dok svaka njegova riječ donosi zvuk nekog minulog doba, ali u njegovoj priči tako živog i radosnog, i mnogo jednostavnijeg i veličanstvenijeg. I onda, nakon svih naših susreta u Rumi, on tiho i nenametljivo odlazi svojim poslom, sjedajući na motorić iz »hiljadu i ko zna koje«, sa štitnikom od vjetra kao iz nekog starog filma, ostavljajući za sobom zvuke pjesme Moj kićeni Srijem da se iznova vrte u našim glavama jer je upravo ova pjesma spontano i nepokolebljivo postala neslužbenom himnom Rume i Velikog tamburaškog orkestra Matije Gupca, i bez koje se ne da zamisliti niti jedan jedini završetak koncerta. Upravo ona u Maestrovo ime šalje najjasniju poruku za kraj: »Ja volim moju Rumu i cijeli ravni Srijem, ja volim dobre ljude, ja volim cijeli svijet«.

Milena Mikolaci