Godina je počela obećavajuće, sa snijegom koji je u nekoliko navrata donio prijeko potrebnu vlagu, ali su vinogradi ubrzo ponovno bili izloženi dugim sunčanim razdobljima, nedostatku oborina i izrazitom ultraljubičastom zračenju. U obitelji Đipanov, koja se vinogradarstvom bavi još od pedesetih godina prošloga stoljeća, pravodobno navodnjavanje ublažilo je posljedice suše, ali je iza ovogodišnje berbe ostalo mnogo fizičkoga rada i sve skuplja proizvodnja. Anita Đipanov Marijanović kaže kako bunari i sustavi za navodnjavanje više nisu samo ulaganje u bolji prinos, nego postaju osnovni uvjet opstanka vinograda
Početak godine vinogradarima je davao razloga za optimizam. Snijeg je pao u dva ili tri navrata i činilo se da će zalihe vlage biti dovoljne za mirniji ulazak u vegetaciju. Međutim, kako je sezona odmicala, ponovno su do izražaja došle posljedice klimatskih promjena.
»Svi smo svjesni da su klimatske promjene već prisutne i da ćemo se u budućnosti suočavati sa sve većim izazovima. Mnogo sunčanih dana vinogradu načelno odgovara, ali ako loza ne dobije količinu vode potrebnu za razvoj i prehranu ploda, neminovno dolazi do pada kvalitete«, kaže Anita Đipanov Marijanović.
Obiteljski vinogradi imaju bunare i sustav za navodnjavanje, pa je loza vodu dobivala onda kada joj je bila najpotrebnija. Zahvaljujući tome godinu ne ocjenjuje lošom, premda je dobar rezultat zahtijevao izniman angažman. Prema njezinim riječima, kvaliteta grožđa ne počinje u berbi, nego već u rano proljeće, prilikom rezidbe.
»Broj ostavljenih pupova određuje opterećenje trsa. Prejaka rezidba smanjuje prinos, a prevelik broj pupova povećava količinu grožđa, ali može umanjiti njegovu kvalitetu. Iskustvo je pokazalo i da stariji nasadi visoke temperature podnose bolje od mladih. Otpornost ovisi o strukturi tla, sorti i dubini korijena. U jednom dijelu vinograda, gdje je zemljište drukčije strukture, loza se počela sušiti unatoč navodnjavanju. Moguće je da ove godine nije presudan bio samo nedostatak oborina, nego i izrazito jako sunčevo, odnosno ultraljubičasto zračenje. Ulaganje u bunare i navodnjavanje zato će značiti opstanak ne samo ratarske i povrtlarske proizvodnje nego i vinogradarstva«, ističe Đipanov Marijanović.
Od stolnih sorata do Dornfeldera i Panonije
Vinogradarsku priču obitelji Đipanov započeo je Anitin djed Ivan Đipanov tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća. Nastavio ju je njezin otac Stipan Đipanov, a danas u posao postupno ulaze Anita i njezina sestra Biljana. Više od sedam desetljeća iskustva, međutim, ne znači da su odgovori na sve izazove unaprijed poznati.
»Bez obzira na to koliko već znamo, čovjek uči dok je živ. Morat ćemo se svi zajedno prilagođavati godinama koje dolaze, a koje će, sudeći po svemu, biti sve ekstremnije«, kaže Anita.
Prvi vinogradi bili su pretežito zasađeni stolnim, odnosno konzumnim sortama koje su tada bile dostupne na tržištu. Sortiment se s vremenom modernizirao, pa su svoje mjesto dobili muscat italia i kardinal. Prije približno tri desetljeća obitelj je počela uzgajati i vinske sorte, među kojima je u početku prevladavao rajnski rizling.
Poseban iskorak napravljen je 2005. godine, kada su jedini na ovim područjima zasadili oko tisuću trsova sorte dornfelder. Riječ je o njemačkoj crnoj vinskoj sorti koja je odabrana zbog dobre otpornosti u godinama s više kišnih razdoblja, ali i zbog manje osjetljivosti na bolesti. Uz rajnski rizling i sauvignon blanc, posađene su i sorte bačka, petra i panonija, razvijene na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu pod vodstvom profesora Petra Cindrića. Riječ je o sortama pogodnima i za organsku proizvodnju.
»Kada smo ih sadili, te su sorte na tržištu bile gotovo nepoznate. Danas možemo reći da sve više ljudi traži upravo to grožđe, ali i vino proizvedeno od njega«, kaže Đipanov.
Novi nasadi na približno jednom hektaru podignuti su 2017. uz potporu Pokrajinskoga tajništva za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo.
»Otac se prijavio i na natječaj Cro fonda ‘Program razvoja poljoprivrede hrvatske zajednice u Republici Srbiji’, na kojem smo ostvarili poticaj za nabavu pet strojeva namijenjenih mehaničkoj obradi vinograda. Uz atomizer koji već imamo, nabavili smo još jedan, što će nam znatno olakšati i ubrzati zaštitu vinograda od bolesti«, rekla nam je Anita Đipanov Marijanović.
Tri hektara kao mjera obiteljskoga rada
Vinogradi obitelji Đipanov danas zauzimaju 2,98 hektara. Na približno dva hektara postavljena je suvremena armatura s pocinčanim stupovima i novom žicom, a prije dvije ili tri godine obnovljen je i stari vinograd, u kojem su dotrajali drveni stupovi zamijenjeni pocinčanima. Daljnje proširenje nasada zasad se ne planira. Razlog nije samo visina ulaganja nego i nedostatak fizičke radne snage. Sadašnja površina predstavlja opseg posla koji obitelj može kvalitetno pokriti, a da se pritom održi standard grožđa i vina. Velik dio stvarnih troškova pritom ostaje skriven jer se svakodnevni rad članova obitelji najčešće uopće ne uračunava.
»Vlastiti fizički rad koji kao obitelj ulažemo u obradu vinograda ni ne računamo. Svi inputi, od goriva do pesticida, fungicida i cjelokupne zaštite, postali su iznimno skupi. Na kraju godine niti ne gledamo jesmo li u plusu. Najvažnije nam je održati kontinuitet proizvodnje«, objašnjava Anita.
Zbog velikih ulaganja vinograde već nekoliko godina osiguravaju. Tuča u svega nekoliko trenutaka može uništiti rezultat cjelogodišnjega rada, pa osiguranje vide kao nužnost koja u slučaju štete može pokriti barem dio uloženoga novca.
»Ne smijemo dopustiti da toliki trud i toliko sredstava nestanu u nekoliko sekundi kada padne led. Osiguranje ne može vratiti cijelu godinu, ali može ublažiti posljedice i pokriti dio troškova«, kaže Anita.
Obiteljsko gospodarstvo registrirano je, a parcele su upisane u Vinogradarski registar Republike Srbije, što omogućava prodaju stolnoga grožđa na kućnom pragu. Godišnje proizvedu približno pet do šest tona konzumnoga grožđa, za čiju kvalitetu Anita posebno ističe predan i svakodnevan rad svojega oca. Količina vinskog grožđa ovisi o vremenskim prilikama i kreće se između deset i petnaest tona.
»Ovogodišnja iznimno hladna jutra početkom svibnja utjecala su na rod, pa je u berbi bilo manje grožđa nego što bi ga bilo nakon povoljnijega proljeća. Od vlastitih sorata proizvodimo sortna vina – rajnski rizling, dornfelder i sauvignon blanc – ali i obiteljsku kupažu kruna bodroga, nastalu prema našoj recepturi i od grožđa iz vlastitih vinograda. Promijenile su se i navike potrošača. Prije 30-40 godina više su se tražila starija, odležala vina, dok se danas kupci češće okreću laganijim vinima«, ističe Anita.
Ipak vjeruje da svako dobro vino može pronaći svojega kupca jer se, usporedno s društvom i načinom života, mijenjaju i ukusi.
»Kada me pitaju što je potrebno za vrhunsko vino, uvijek kažem da su tehnologija i znanost važne, ali bez svakodnevne i tihe brige o svakom trsu vino nema dušu. U svakom gutljaju krije se priča o čovjeku koji je vjerovao zemlji i koji je mukotrpnim radom uspio prolaznost jedne sezone, godine i berbe pretvoriti u trajnu uspomenu u čaši«, zaključuje Anita Đipanov Marijanović.
Ivan Ušumović