Na njivama Nikole Gabrića ove su sezone bili ječam, pšenica, uljana repica, mak, suncokret i kukuruz. Iako su pojedine kulture, s obzirom na sušu, dale solidne pa i iznadprosječne prinose, nepromijenjene ili niske otkupne cijene te sve skuplji repromaterijal, gorivo i održavanje strojeva gotovo su poništili rezultat. Kukuruz, kaže, nije donio nikakvu zaradu, a veći dio repice morao je preorati. U novu sezonu zato ulazi opreznije: bez repice, s manje kukuruza  i s većim osloncem na mak, dok pravodobne subvencije vidi kao jedan od ključnih uvjeta opstanka poljoprivrednih gospodarstava

Godina koja je nakon hladnijeg i vlažnijeg početka završila dugim sušnim razdobljem još je jednom pokazala da dobar urod sam po sebi ne znači i uspješnu sezonu. Nikola Gabrić je na svojem gospodarstvu imao šest kultura, a prinosima je, kada ih usporedi s vremenskim prilikama i rezultatima u okolici, uglavnom zadovoljan.

»Ječam je bio oko tri tone po jutru, pšenica nešto ispod tri, približno 2,7 tona, suncokret oko 1,25 tona, a kukuruz oko tone i pol po jutru. Mak je dao oko 600 kilograma čistoga zrna po jutru. S obzirom na godinu, to su solidni rezultati«, kaže Gabrić.

Prinos suncokreta posebno izdvaja jer je, prema informacijama kojima raspolaže, prosjek u okolici bio oko jedne tone po jutru. Uljana repica ostvarila je oko 1,7 tona po jutru, što bi za takvu godinu također bio dobar rezultat. Međutim, prosjek s požnjevenih parcela ne pokazuje cijelu sliku. Dvije trećine površina pod repicom morao je poništiti jer jesenas nije bilo dovoljno vlage za nicanje. U računicu tada ne ulazi samo izgubljeni urod. Sjeme za tri hektara, navodi Gabrić, stajalo je oko 30.000 dinara, odnosno približno 10.000 dinara po hektaru. Tome treba dodati mineralno gnojivo, gorivo, obradu tla, rad i amortizaciju strojeva koja je povećana zbog suhe zemlje. Kada se pribroje i troškovi na dijelu površine koji nije dočekao žetvu, ni repica mu ove godine nije donijela dobit.

»Općenito sam zadovoljan prinosima s obzirom na to kakva je bila godina, ali konačnim rezultatom nisam. Cijene su ostale iste, prinosi su manji nego u boljim godinama i dobit je drastično smanjena. Na nekim kulturama uopće je nema. Na kukuruzu, primjerice, nema nikakve dobiti«, ističe.

Repica otpada, mak dobiva veći prostor

Iskustvo iz ove sezone već je odredilo i plan sjetve za sljedeću. Na Gabrićevu gospodarstvu uljane repice neće biti. Razlog nije njezina tržišna neisplativost, kaže da je repica u normalnim uvjetima znala biti profitabilna, nego rizik zasnivanja usjeva bez vlage. Krajem rujna tlo je bilo presuho, a pomicanje sjetve duboko u listopad značilo bi da mlade biljke u zimu ulaze nedovoljno razvijene.

»Repica je izbačena isključivo zbog manjka oborina. Nema vlage ni potencijala za normalno nicanje. Ako je posijemo kasno, pitanje je u kakvom će stanju ući u zimu. Ne želim unaprijed ulaziti u minus«, objašnjava Gabrić.

Okosnicu proizvodnje trebali bi činiti ječam, pšenica, mak i suncokret. Kukuruz neće potpuno nestati, ali će, kako slikovito kaže, vjerojatno biti tek »statistička pogreška«, odnosno zastupljen na znatno manjoj površini. Najveće povećanje planira kod maka, i to na gotovo stotinu jutara.

Mak mu je ove godine bio jedna od najuspješnijih kultura. Posijao ga je oko 25. listopada, kasnije nego što bi se u idealnim uvjetima očekivalo, ali je ipak dao oko 600 kilograma po jutru. Prednost te proizvodnje jest i to što se otkupna cijena ugovara prije sjetve, pa proizvođač unaprijed ima jasniji okvir prihoda. Ipak, ni tu nema jamstva, kako se sve više ratara okreće maku, ponuđena cijena pada, a uspjeh i dalje ovisi o preciznoj sjetvi i vremenu.

Za sjetvu nije potrebna posebna sijačica jer se koristi žitna, kao i kod uljane repice. Gabrić navodi da se sije oko kilogram sjemena po hektaru, a neke preporuke normu spuštaju i na približno 600 grama. Mak se ne bokori kao žitarice, nego se grana te na jednoj stabljici, ovisno o sklopu i uvjetima, može formirati pet do sedam čahura.

Vlasništvo nad zemljom i subvencije određuju opstanak

Kolika je površina potrebna da bi gospodarstvo bilo održivo, prema Gabrićevu mišljenju, nema jedinstven odgovor. Presudno je je li zemlja vlastita ili uzeta u zakup, ali i je li poljoprivreda osnovni izvor prihoda. Mali proizvođač koji je zaposlen i obrađuje nekoliko jutara može nastaviti jer mu je ratarstvo dopunska djelatnost. Mnogo je teže manjim gospodarstvima koja žive isključivo od zemlje, osobito starijim gospodarstvima bez nasljednika spremnih nastaviti proizvodnju.

»Evidentno je da se ide prema ukrupnjavanju posjeda. Manja gospodarstva koja se bave samo poljoprivredom teško će opstati, a neka već nestaju. Jednako je važan odnos vlastitih i zakupljenih površina. Ako obrađujete uglavnom svoju zemlju, možete biti oko nule ili nešto iznad nje. S pola vlastite i pola zakupljene još nekako plivate, ali ako imate 20 posto svoje i 80 posto zemlje u zakupu, računica vodi u minus«, sažima sugovornik.

On je ovu godinu uspio završiti s pozitivnim rezultatom, ali bez velike sigurnosti i uz nadu da će sljedeća biti bolja.

Dio prihoda ostvaruje i uslužnim kombajniranjem. Potražnje ima, čak i više nego prije, no svi bi proizvođači željeli da se žetva obavi čim usjev sazrije, osobito kada prijete tuča ili nevrijeme. Takvu koncentraciju posla u nekoliko dana nije moguće zadovoljiti. Cijena samoga kombajniranja ove sezone kretala se, prema Gabrićevim riječima, između 6.500 i 7.000 dinara po jutru, dok se prijevoz do silosa ili otkupnoga mjesta dodatno plaćao, najčešće oko 1.500 dinara po jutru, a ovisno o udaljenosti i više.

»Posla ima i zarade još ima, ali ona se smanjuje. Rezervni dijelovi iz godine u godinu poskupljuju, održavati treba ne samo kombajn nego i traktore i prikolice, a gorivo je skupo. Sve to pojede dio cijene usluge«, kaže Gabrić.

Zato završnu poruku izgovara vrlo izravno: »Dajte nam subvencije da bismo opstali«.

Poljoprivrednici su proljetos dobili 18.000 dinara po hektaru, a utrošak su dokazivali računima za sjeme i drugi repromaterijal, mineralno gnojivo i pesticide. Gabrić kaže da su stvarni izdaci bili toliko veliki da nikome nije bio problem opravdati cijeli iznos potpore. Očekuje se i ranije najavljenih dodatnih 17.000 dinara po hektaru, no ta sredstva još nisu isplaćena, a poziv najavljivan za rujan ili listopad nije bio raspisan. Svjestan je da subvencija ne može financirati cijelu proizvodnju, ali u godinama učestalih suša i sve skupljih inputa ona postaje granica između nastavka rada i odustajanja. Pritom smatra da potpore moraju stizati na vrijeme, prije zasnivanja nove proizvodnje, te pratiti rast troškova i intenzitet pojedinih grana.

»Bez subvencija teško je vidjeti budućnost. Najviše su pogođena mala gospodarstva, posljedice već osjećaju i srednja, a velika će ih možda tek osjetiti. Nitko ne može narediti da padne kiša, ali manjak prinosa mora se nadoknaditi boljom cijenom ili potporom. Nešto se mora promijeniti jer se od proizvodnje mora moći živjeti«, zaključuje Nikola Gabrić.

Ivan Ušumović