Kada o nekoj zajednici govorimo samo kroz manifestacije, dobivamo jedan dio slike. Kada njezinu povijest, identitet i suvremene procese promatramo kroz znanstvena istraživanja, dobivamo mogućnost razumjeti zbog čega je ta zajednica danas takva kakva jest

Dr. sc. Petar Bilobrk, stručni savjetnik u sustavu znanosti i visokom obrazovanju na Institutu za istraživanje migracija u Zagrebu, u svom se znanstvenom radu bavi religijskim znanostima i poviješću Katoličke crkve, s posebnim naglaskom na odnose religije i migracija te položaj i identitetske procese Hrvata u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i drugim migracijskim zajednicama. Doktorirao je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu na temu »Kulturni vidici hrvatskoga katoličkog pokreta od 1900. do 1913.« u području kroatologije, a među aktualnim projektima na kojima sudjeluje su istraživanja Hrvata u Bosni i Hercegovini te mapiranje hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj i Crnoj Gori. Predavač je na Fakultetu hrvatskih studija i Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

Povod za ovaj razgovor je 4. susret hrvatskih nacionalnih manjina u Novalji koji će biti održan od 9. do 11. listopada, a na kojem će ove godine biti predstavljeni Hrvati iz Srbije. S dr. sc. Petrom Bilobrkom razgovarali smo o ciljevima i značaju tog projekta, vidljivosti hrvatskih zajednica izvan Hrvatske, položaju Hrvata u Srbiji te suvremenim procesima oblikovanja i očuvanja hrvatskog identiteta u manjinskim sredinama.

► U Novalji se od 9. do 11. listopada četvrtu godinu održava Susret hrvatskih nacionalnih manjina čiji je jedan od organizatora Institut za istraživanje migracija iz Zagreba. Koja je bila osnovna ideja pokretanja ovog projekta i što se njime želi postići?

Institut za istraživanje migracija, kao znanstvena ustanova koja se sustavno bavi migracijama, hrvatskim iseljeništvom, Hrvatima izvan Hrvatske, nacionalnim manjinama te pitanjima identiteta i povezanosti hrvatskih zajednica s Domovinom, od samoga je početka jedan od nositelja organizacije Susreta. Ove godine Susret se održava u suradnji s Gradom Novaljom i Hrvatskim nacionalnim vijećem u Srbiji te uz potporu i sudjelovanje relevantnih državnih institucija. Susret nastoji pridonijeti snaženju institucionalnih i društvenih veza između Hrvatske i hrvatskih zajednica izvan njezinih granica. Osnovna ideja još od prvog susreta nam je bila povezati Hrvate koji žive izvan Hrvatske s hrvatskom maticom, ali i omogućiti da se međusobno upoznaju različite hrvatske zajednice koje žive u različitim državama i imaju različita povijesna iskustva. Prvi je Susret pokrenut s namjerom da se hrvatske nacionalne manjine ne promatra samo kroz prizmu povremenih političkih ili protokolarnih susreta, nego kao sastavni dio širega hrvatskog društvenog, kulturnog i nacionalnog prostora. Tijekom prethodna tri Susreta predstavljene su hrvatske zajednice iz Mađarske, Crne Gore i Italije. Svaka od njih ima svoju specifičnu povijest, način organiziranja i iskustvo očuvanja identiteta, ali istodobno postoje brojni zajednički izazovi – demografsko smanjenje, asimilacija, pitanje jezika, položaj mladih, očuvanje kulturne baštine i pitanje odnosa prema Domovini. Važan iskorak napravili smo od trećeg Susreta, kada smo u program sustavno uveli i znanstveni dio. Smatrali smo da nije dovoljno samo predstaviti pojedinu hrvatsku zajednicu, njezine institucije, kulturu i probleme, nego je potrebno otvoriti prostor za njihovo znanstveno proučavanje i komparativno sagledavanje. To je važno iz najmanje dva razloga. Prvo, hrvatske zajednice izvan Hrvatske imaju vrlo složene povijesti koje se ne mogu razumjeti samo kroz današnju političku ili institucionalnu perspektivu. Drugo, znanstvena istraživanja omogućuju da iskustva pojedinih zajednica dokumentiramo, usporedimo i dugoročno sačuvamo. Na taj način Susret nije samo manifestacija nego postaje i mjesto susreta znanstvenika, predstavnika zajednica, institucija i šire javnosti. Zato bih rekao da je cilj Susreta dvostruk: povezivati i predstavljati, ali istodobno i istraživati i razumijevati. Želimo da Hrvati izvan Hrvatske budu vidljiviji u hrvatskoj javnosti, ali i da njihova iskustva budu ozbiljno uključena u znanstveno proučavanje hrvatskoga društva, migracija, identiteta i demografskih procesa. Ove godine taj je pristup posebno važan jer je Susret posvećen Hrvatima u Srbiji. Riječ je o zajednici s vrlo složenom poviješću i izrazito zanimljivim suvremenim identitetskim procesima, pa stoga znanstveni dio omogućuje da se o tim pitanjima govori argumentirano i utemeljeno.

► Dosad su u Novalji predstavljene hrvatske zajednice iz Mađarske, Crne Gore i Italije, a ove godine predstavit će se Hrvati iz Srbije. Koliko, prema Vašim iskustvima, hrvatska javnost zapravo zna o Hrvatima u Srbiji?

Rekao bih da hrvatska javnost o Hrvatima u Srbiji zna manje nego što bi, s obzirom na njihovu povijesnu važnost i blizinu, možda trebala znati. Postoji određena vidljivost Subotice, Hrvatskoga nacionalnog vijeća, kulturnih institucija i pojedinih manifestacija, ali to još uvijek ne znači da hrvatska javnost dovoljno poznaje svakodnevni život, povijest i unutarnju složenost hrvatske zajednice u Srbiji. Posebno je važno razumjeti da Hrvati u Srbiji nisu homogena zajednica. U njoj postoje različite povijesne i lokalne tradicije – od Bunjevaca i Šokaca do drugih skupina – koje su tijekom vremena oblikovale različite oblike hrvatske identifikacije. Zato smatram važnim što je ovogodišnji Susret posvećen Hrvatima u Srbiji. Ne želimo ih predstaviti samo kroz brojke ili kroz pitanje političkog predstavljanja, nego kroz njihovu povijest, kulturu, identitet, institucije, vjerski život i suvremene demografske izazove. Prema Popisu stanovništva Srbije iz 2022. godine, kao Hrvati izjasnilo se 39.107 osoba, od kojih 32.684 žive u Vojvodini. Ti su podaci sami po sebi važni, ali iza njih postoji mnogo složenija priča koju želimo približiti hrvatskoj javnosti. Upravo je tu važna i znanstvena komponenta Susreta. Kada o nekoj zajednici govorimo samo kroz manifestacije, dobivamo jedan dio slike. Kada njezinu povijest, identitet i suvremene procese promatramo kroz znanstvena istraživanja, dobivamo mogućnost razumjeti zbog čega je ta zajednica danas takva kakva jest.

► Hrvatska posljednjih godina znatnije podupire Hrvate izvan Hrvatske, financijski, institucionalno, ali i kroz nove manifestacije u Hrvatskoj, poput Susreta u Novalji. Koliko je takva politika pridonijela vidljivosti hrvatskih zajednica izvan Hrvatske u matici, a posebno Hrvata u Srbiji?

Mislim da je posljednjih godina vidljivost hrvatskih zajednica izvan Hrvatske svakako povećana. Financijska i institucionalna potpora važna je za opstanak njihovih ustanova, kulturnih programa, medija, obrazovanja i drugih oblika organiziranoga života. Međutim, jednako je važno da se hrvatske zajednice predstave u samoj Hrvatskoj. Tu vidim posebnu vrijednost Susreta u Novalji. Hrvatska nije samo mjesto iz kojega se pruža potpora hrvatskim zajednicama izvan Hrvatske. Ona treba biti i prostor u kojemu te zajednice mogu predstaviti sebe, svoje iskustvo i svoj doprinos hrvatskom kulturnom prostoru. Smatram iznimno važnim to da se na Susretu okupljaju predstavnici hrvatskih zajednica, znanstvenici, predstavnici institucija i lokalne zajednice. Time se odnos Domovine i Hrvata izvan Hrvatske ne svodi samo na financijsku potporu, nego se gradi odnos zajedništva, međusobnog upoznavanja i suradnje. Kod Hrvata u Srbiji to je posebno važno jer je riječ o zajednici koja ima dugu povijest i snažnu kulturnu baštinu, ali se istodobno suočava s ozbiljnim demografskim izazovima. Zato potpora mora biti dugoročna. Nije dovoljno samo očuvati postojeće institucije; potrebno je stvarati uvjete da ih preuzmu i razvijaju nove generacije. A to uključuje kulturu i jezik, ali i obrazovanje, gospodarstvo, društveni život i povezanost mladih s vlastitom zajednicom. U slučaju Hrvata u Srbiji to se vidi i sasvim konkretno: Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske kroz svoje natječaje godinama sustavno podupire udruge, kulturne manifestacije i medije te zajednice, a potpora Hrvatske pridonijela je i projektima poput Hrvatskog doma – Matice u Subotici i osiguravanja udžbenika za nastavu na hrvatskom jeziku. Takva ulaganja nisu važna samo za rad tih ustanova, nego čine zajednicu vidljivijom i u samoj Hrvatskoj, jer se o njoj sve više govori kao o sastavnom dijelu hrvatskoga kulturnog prostora, a ne samo kao o manjini »negdje preko granice«.

► Kako, iz perspektive svojega znanstvenog rada i istraživanja hrvatskih zajednica izvan Hrvatske, vidite aktualni položaj Hrvata u Srbiji?

Položaj Hrvata u Srbiji vidim kroz dvije istodobne činjenice. S jedne strane, riječ je o zajednici koja ima razvijenu institucionalnu infrastrukturu, vlastite kulturne i političke institucije, obrazovne programe, medije i snažnu mrežu udruga. To je vrlo važno i pokazuje da postoji institucionalni kapacitet za očuvanje identiteta. S druge strane, demografski pokazatelji su ozbiljni. Broj Hrvata u Srbiji kontinuirano se smanjuje, stanovništvo je sve starije, a mladi se suočavaju s istim problemima koji obilježavaju širi prostor Vojvodine – iseljavanjem, demografskim starenjem i promjenama tradicionalnih obrazaca života. Treća dimenzija, koja mi je kao znanstveniku posebno zanimljiva, jesu identitetski procesi. Identitet Hrvata u Srbiji nije moguće razumjeti izvan povijesnoga konteksta u kojem su se oblikovale različite subetničke i lokalne zajednice. To posebno vrijedi za bunjevačke Hrvate. Zato smatram da je potrebno istodobno govoriti o institucijama, demografiji i identitetu. Institucije mogu biti vrlo razvijene, ali ako se demografska baza zajednice stalno smanjuje, njihov je dugoročni opstanak otežan. S druge strane, identitet nije samo statistička kategorija. On se prenosi kroz obitelj, jezik, vjeru, kulturu, obrazovanje i različite oblike društvenog života. Zbog navedenoga ovogodišnji Susret ne želi dati samo jednu sliku Hrvata u Srbiji. Želimo otvoriti prostor za razgovor o njihovoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti.

► Na ovogodišnjem Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Vukovaru s Krešimirom Bušićem predstavili ste rad pod naslovom Idealizam Hrvata u Vojvodini: Od romantičarskoga veličanja zemlje predaka sredinom 19. i početkom 20. stoljeća do realističkog »bijega« u hibridni bunjevački identitet danas. Što podrazumijevate pod pojmom »hibridni bunjevački identitet« i što je Vaše istraživanje pokazalo o suvremenim identitetskim procesima među Hrvatima u Vojvodini?

Kolega dr. sc. Krešimir Bušić s Instituta za istraživanje migracija i ja smo u radu na temelju izvorne arhivske građe pratili razvoj nacionalnoga i kulturnoga identiteta hrvatske zajednice na prostoru današnje Vojvodine, odnosno Srbije, s posebnim naglaskom na procese nacionalne integracije subetničkih hrvatskih zajednica tijekom druge polovice 19. stoljeća. Kada govorimo o »hibridnom identitetu«, pod tim prije svega podrazumijevamo utjecaj političkih inorodnih elita na dezintegracijske povijesne procese unutar subetničke zajednice, s ciljem oblikovanja posebne nacionalne identifikacije izvan hrvatskih integracijskih socio-povijesnih procesa. Dakle, ne govorimo samo o prirodnoj i spontanoj višeslojnosti identiteta, nego o povijesnom procesu u kojem politički i društveni akteri izvana mogu utjecati na postojeće identitetske obrasce i usmjeravati ih prema novoj nacionalnoj artikulaciji. Na prostoru današnje Vojvodine taj proces moramo promatrati u širem povijesnom kontekstu. Subetničke hrvatske zajednice tijekom druge polovice 19. stoljeća ulaze u procese nacionalne integracije, pri čemu je vidljiv snažan romantičarski idealizam i povezanost s južnoslavenskom idejom biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Istodobno, važnu ulogu imaju i ideje Ante Starčevića, osobito u kasnijem razvoju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog pokreta. Posebnu pozornost u radu posvetili smo ulozi crkvenih elita. Od biskupa Ivana Antunovića i vlč. Paje Kujundžića do vlč. Blaška Rajića i biskupa Ljudevita Lajče Budanovića možemo pratiti nastojanja da se kulturno-identitetska posebnost bunjevačkih Hrvata afirmira u povezanosti s hrvatskim matičnim etničkim prostorom. Katolička crkva pritom nije djelovala samo kao vjerska institucija, nego je imala važnu kulturnu, obrazovnu i društvenu ulogu u procesu očuvanja i oblikovanja identiteta. Istodobno, na tu su zajednicu djelovale i inorodne političke i kulturne elite, prije svega mađarske i srpske. U tom međudjelovanju različitih političkih i društvenih utjecaja nastaju i elementi hibridnoga nacionalnog identiteta. Pod time, dakle, ne mislimo jednostavno na činjenicu da pojedinac može imati više identitetskih pripadnosti, nego na proces u kojem se unutar postojeće subetničke zajednice, pod utjecajem političkih procesa, postupno oblikuje nova nacionalna identifikacija. U suvremenom kontekstu taj se proces očituje u oblikovanju zasebne bunjevačke nacionalne identifikacije. Kada u naslovu rada govorimo o »bijegu« u hibridni bunjevački identitet, želimo ukazati na svojevrsni dezintegracijski proces – na udaljavanje dijela subetničke zajednice od prethodno razvijenih hrvatskih integracijskih socio-povijesnih procesa i oblikovanje posebne nacionalne kategorije. Naravno, važno je pritom razlikovati kulturnu bunjevačku posebnost od suvremenoga procesa političkog i nacionalnog konstituiranja Bunjevaca kao zasebne nacije. Ne tvrdimo da svaka osoba koja se danas izjašnjava kao Bunjevac na isti način doživljava vlastiti identitet niti da se identitet pojedinca može odrediti izvana. Naše je istraživanje usmjereno na povijesne procese i djelovanje različitih političkih i društvenih aktera koji su utjecali na oblikovanje identitetskih kategorija. Zato je za razumijevanje suvremenih identitetskih procesa potrebno poznavati povijest. Bez uvida u procese nacionalne integracije tijekom 19. i 20. stoljeća teško je razumjeti današnje identitetske podjele i transformacije među Hrvatima u Vojvodini. Naš je zaključak da identitet nije izvan povijesti i društva. On se oblikuje kroz djelovanje institucija, političkih procesa, Crkve, jezika, kulture, obitelji i povijesnog pamćenja. U slučaju bunjevačkih Hrvata posebno je važno razumjeti kako su ti čimbenici tijekom različitih povijesnih razdoblja djelovali u smjeru integracije, ali i dezintegracije zajednice.

► Među ostalim, bavite se istraživanjem položaja i identitetskih procesa Hrvata u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Mađarskoj, kao i ulogom Katoličke crkve u očuvanju hrvatskog identiteta. Kada istražujete hrvatske zajednice izvan Hrvatske, kako danas definirate hrvatski identitet u tim sredinama? Koje sastavnice su ključne – jezik, vjera, kulturne prakse, povijesno pamćenje ili osobni osjećaj pripadnosti?

Ne bih hrvatski identitet pokušao svesti na jednu sastavnicu. Usporedna istraživanja hrvatskih zajednica izvan Hrvatske pokazuju da se različiti elementi identiteta u različitim sredinama međusobno kombiniraju na različite načine. Negdje je najvažniji jezik, negdje vjerska pripadnost i župa, negdje kulturna baština i običaji, a negdje povijesno pamćenje ili obiteljska predaja. Uz sve to dolazi i osobni osjećaj pripadnosti, koji je iznimno važan. Posebno mjesto u tom procesu ima Katolička crkva. U mnogim hrvatskim manjinskim sredinama župa povijesno nije bila samo prostor vjerskoga života. Ona je često bila mjesto okupljanja, prostor u kojemu se čuvao jezik, prenosila kulturna baština, održavala povezanost obitelji i zajednice te njegovalo povijesno pamćenje. Zato je njezina uloga u očuvanju identiteta u mnogim sredinama znatno šira od same liturgijske funkcije. Ali ni vjeru ni jezik ne treba automatski izjednačiti s nacionalnim identitetom. Identitet je višeslojan i dinamičan. Čovjek može istodobno biti snažno vezan uz svoju lokalnu sredinu, obitelj, vjeru, jezik i hrvatsku nacionalnu pripadnost. Zato bih hrvatski identitet izvan Hrvatske definirao kao složenu kombinaciju naslijeđa i osobnog opredjeljenja. On se nasljeđuje, ali se i svakodnevno potvrđuje. Upravo je ta njegova živa dimenzija presudna za razumijevanje hrvatskih manjinskih zajednica.

► Što je, po Vašem mišljenju, ključno za očuvanje hrvatskog identiteta u manjinskim sredinama suočenima s asimilacijom, nepovoljnom demografskom slikom, sve slabijom uporabom hrvatskih govora, globalizacijom, sekularizacijom i iseljavanjem mladih? Koji će od tih izazova u budućnosti biti najvažniji za opstanak hrvatskog identiteta izvan Hrvatske?

Mislim da je temeljni izazov demografija, ali je ne možemo promatrati odvojeno od ostalih procesa. Ako nema mladih ljudi, obitelji i novih generacija koje će preuzeti institucije i kulturne obrasce, teško je dugoročno očuvati bilo koji manjinski identitet. Zato očuvanje identiteta ne može značiti samo čuvanje prošlosti. Identitet mora biti živ i mora imati svoje mjesto u suvremenom životu mladih ljudi. To znači imati mogućnost obrazovanja na hrvatskom jeziku, kulturne i medijske sadržaje, snažne institucije, aktivne udruge i mogućnost korištenja hrvatskoga jezika u svakodnevnom životu. Važna je i povezanost s Domovinom. Ali ta povezanost ne smije biti samo simbolična. Ona treba uključivati obrazovne, kulturne, znanstvene, gospodarske i institucionalne veze. Hrvatska može pomoći svojim sunarodnjacima izvan Hrvatske, ali nijedna država ne može umjesto same zajednice živjeti njezin identitet. Zato mislim da će u budućnosti najvažnije biti pitanje prijenosa identiteta na mlade generacije. Ako mladi identitet dožive samo kao obvezu prema prošlosti, teško će ga dugoročno održati. Ako ga, međutim, dožive kao nešto što je istodobno njihovo naslijeđe, njihov izbor i dio njihove budućnosti, tada postoji prostor za njegov daljnji razvoj. Tu vidim i smisao ovakvih susreta. Oni nisu samo prigoda za predstavljanje tradicije. Oni stvaraju veze između ljudi i institucija, omogućuju razmjenu iskustava i otvaraju prostor za znanstveno razumijevanje procesa koji se u tim zajednicama događaju. U konačnici, cilj ne bi trebao biti da hrvatske zajednice izvan Hrvatske ostanu nepromijenjene. To nije ni moguće. Cilj je da se mogu mijenjati i razvijati, a da pritom ne izgube svijest o vlastitom povijesnom i kulturnom identitetu.